Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Kći prve žrtve rata u Sarajevu: 'Spavaj, anđele, i ja ću doći...'

Svoje dijete učim da zna što je Božić, Uskrs, Bajram. Da zna otići na mezar proučiti Fatihu tetki, da zna otići na groblje baki da se pomoli, ispričala je kćer Sarajke Olge Sučić, jedne od prvih žrtava rata

Foto: Dnevni Avaz
12 komentara

Ratne 1992. godine, na pitanje novinara zašto je još uvijek tu, mlada Sarajka Olga Sučić je odgovorila: 'Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad!'

Olga je radila kao službenica u tadašnjoj Skupštini RBiH. Dana 5. travnja 1992. godine izašla na antiratne demonstracije i herojski izgubila život na mostu na Vrbanji. U povijesti će ostati zapisano da je Olga Sučić, uz studenticu Suadu Dilberović, prva žrtva opsade Sarajeva, piše Avaz.ba.

'Presuda Karadžiću donijela mi je malo smiraja'

Hrabra Olga iza sebe je ostavila svoje dvoje djece. Njezina kći, Nora Trifković sada je i sama majka šestogodišnjeg dječaka. Ostala je rano bez mame Olge, provela rat u Sarajevu, a i danas se s tugom prisjeća svoga djetinjstva.

- Gledala sam presudu Radovanu Karadžiću i napokon sam osjetila malo smiraja i pravde za sve žrtve rata. Kroz glavu su mi prolazile neke slike iz rata. Kada bi bilo struje, sjećam se da su kod nas dolazili susjedi gledati dnevnik. Ja sam se igrala u sobi i samo sam čula 'Karadžić, Karadžić'. To mi je baš ostalo u glavi. I to je bilo moje djetinjstvo, stalno sam čula to 'Karadžić', a ne znam ni tko je to, ni što je to – ispriča je Trifković za Avaz. 

Iako sa sinom povremeno zna prošetati mostom na kojem je njezina majka izgubila život, kaže da izbjegava javna okupljanja i polaganja cvijeća. Važniji joj je, kaže, duševni mir. 

'Od mame imam nekoliko fotografija i to je sve'

- Javna okupljanja gledam s političke strane kakva je trenutno u našoj državi od rata pa nadalje. Živim na Ciglanama pa često sama odem mami na grob – kaže.

I dalje joj sve što se dogodilo teško pada, a emocije su iz dana u dan sve jače. 

- Doživim neki krah i nije mi jednostavno. Možda zato što kao dijete nemam puno uspomena na mamu. Sve što imam je nekoliko obiteljskih fotografija i to je sve – kazala je Trifković.

Bolna sjećanja potaknuta su danom kada je njezin sin krenuo u školu. 

- Na dan kada sam ja krenula u školu, majka mi je jako nedostajala. Život je išao svojim tijekom, udala sam se, razvela, i u tim životnim situacijama majka mi je najviše trebala - prisjeća se Nora.

Osim oca, velika podrška u odrastanju i životu bila joj je i baka s očeve strane. 

- Nju je i moja mama zvala majkom. Ona je za vrijeme rata bila na Grbavici i dugo nismo znali je li živa. Prvi put smo se vidjeli po završetku rata i ona je od tada bila moja zamjena za majku – kaže Trifković.

Nora je završila Poljoprivrednu i Tekstilnu školu, ali već godinama se bori za stalni posao.

'Ne znamo zašto ime moje majke nije na spomen ploči'

- Živim u skromnoj obitelji. Moj otac je poslije rata dobio otkaz u Energoinvestu. Dobio je malu otpremninu, nije mogao ni penziju izganjati. Živimo od bakine penzije i moje plaće. Trenutno radim u ugostiteljstvu. Nisam se nikada nadležnima obraćala za pomoć. Pomogli su mi dobri ljudi, ali sramotno je da u svom gradu ne mogu naći bolji posao – ističe Trifković.

Kaže da se prvih godina u javnosti pokušavalo prikriti da je njezina majka poginula zajedno sa Suadom Dilberović, a prvih nekoliko poslijeratnih godina imena Olge Sučić nije ni bilo na spomen-ploči na mostu. 

- Baka i tata su se puno zalagali za to. Saznali smo da postoje arhivski snimci u RTV domu na kojima je mama. Nekoliko puta su u novinama izašle fotografije na kojima se vidi kako ljudi nose ranjenu ženu. Pisalo je da je na njima Suada Dilberović, ali to je bila moja majka. Ja tu sliku imam kod sebe. Zašto se krije da je Olga tu poginula, nije mi jasno zašto bi se to krilo – pita se Trifković.

'Svoje dijete ne učim da mrzi'

- Teško je to stvarno. Kad sam bila manja, gledala sam filmove gdje se roditelji razvode, pa mama ili tata odu, promijene život. To sam ja mislila za svoju mamu, da je ona otišla, ali da će se vratiti za nekoliko godina. Tako sam mislila do moje zrelosti. Sad kad znam da neće doći, mogu joj reći, spavaj s anđelima, ja ću doći – kaže Nora svojoj majci.

- Svoje dijete učim da zna što je Božić, Uskrs, Bajram. Da zna otići na mezar proučiti Fatihu tetki, da zna otići na groblje baki da se pomoli. To je bio jedini razlog da inzistiramo na tome da se ime moje majke doda na spomen-ploču na Vrbanja mostu – kaže Trifković.


 

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message