Kepeski: Volio sam tu pobunu protiv svega i svačega, taj žestoki, prljavi, nabrijani zvuk

Glazbenik i urednik mnogih medijskih projekata, od kojih je većina usmjerena na mlađe generacije, a prije koju godinu i pokretač izdavačke kuće Media bar, kojom je zakoračio i u svijet knjižnog izdavaštva..., sve je to, ukratko, Neven Kepeski, s kojim razgovaramo o njegovoj uistinu sadržajnoj i raznolikoj karijeri.

Express: Vratimo se četrdesetak godina u prošlost, u vrijeme tzv. omladinske štampe, novog vala... tvoje formativne godine. Što ti je u to vrijeme bilo važnije: gitara (glazba) ili knjige? Ili možda strip?

Nekako sam uvjeren da je najvažnija bila radoznalost. Sve živo me interesiralo, i primilo mi se, pa me zanima i danas. Imao sam sreće odrastati u vrijeme rađanja punka. To me doista izbacilo iz takta: mislim da sam nabavio sve punk ploče koje su tad bile objavljene kod nas. Razmjerno sam rano krenuo u britansku čitaonicu, što čitati što listati britanske glazbene časopise, i New Musical Express i Melody Maker. Volio sam tu pobunu protiv svega i svačega, taj žestoki, prljavi, nabrijani zvuk, od kojeg ti se vrti u glavi. Vrlo brzo, još u osnovnoj školi, počeo sam i pisati o glazbi, u Poletu. Također, bio sam zaljubljen u stripove. Faktički sam naučio čitati iz njih. I nitko me ni na što nije tjerao. Niti mi je što zabranjivao. Za razliku od moga frenda iz djetinjstva koji bi dobio poneku iza uha kad bi ih čitao. Morao je, naime, čitati knjige. Morao, dakle. U to doba, davno, stripovi su kod nekih roditelja bili tretirani kao smeće, nešto kao današnji influenceri ili trap cajke, dakle kao nešto grozno. Glupo to zvuči danas, ali tako je tad bilo. I naravno, kad smo došli do puberteta, natruha svojih identiteta, frend se pobunio i nije više htio čitati. Ništa. Tj. ništa osim Sportskih. I vjerujem da je zadnja knjiga koju je pročitao u životu bila ‘Družba Pere Kvržice’. A ja sam, eto, završio književnost, magistrirao, i ne mogu danas zamisliti život bez knjiga. Toliko o učinkovitosti zabrana u odgoju mladih.

Express: Sjećam se vremena, tj. faze, u kojoj si s Davorom Gopcem 1983. godine osnovao grupu Psihomodo pop. Iz tog ranog perioda benda i danas mi je najdraža pjesma ‘Zauvijek’ (Nema nje), čiji mi je tekst bio intrigantan, poprilično mračan, imao je nešto ‘literarno’ u sebi.

U to doba ranih osamdesetih svi su morali imati svoj bend. Nisam u tome bio izuzetak. Dohvatio sam se gitare, naklepao nešto pjesama, i čak sam sa svojim prvim bendom, Rockfeller, nastupio 1980. na brucošijadi Filozofskog fakulteta, s Haustorom. Kasnije sam s, danas, nažalost, pokojim, Tigranom i Šparkom osnovao bend Neron, što je bio nadimak našeg pjevača, koji je u izljevu bijesa zbog nekog ukora htio s punim kanistrom benzina zapaliti 5. gimnaziju. U to vrijeme nastala je i pjesma ‘Zauvijek’, moja nekakva parafraza Matoševe pjesme ‘Utjehe kose’. Tj. kako bi tu istu temu obradio nedorasli panker. Taj naš Neron otišao je u vojsku, napravili smo audiciju za novog pjevača, na njoj se pojavio Gobac (imao je već iskustva u bandu Klinska pomora) i – uzeli smo ga. Odlično je izgledao, bio je viši od nas za nekoliko glava, a da zna i pjevati, otkrili smo tek na prvim nastupima, kad bismo se prikopčali na prave razglase. Dotad, dok smo vježbali u garaži, u toj nekontroliranoj buci, ništa se nije čulo, pa nismo ni znali kako pjeva. Nakon dva-tri nastupa promijenili smo ime u Psihomodo pop i dalje je priča – vjerujem – poznata. Godine 1985. nisam imao živaca slušati neprestane odbijance diskografskih kuća, nikako nismo uspijevali dobiti album, i posvetio sam se studiju. Mislim da je moj odlazak bio koristan jer sam nekako inzistirao na mračnim temama, nerazumljivim tekstovima, a Gobac je ipak bio puno vedriji od toga i ono što su kasnije krenuli raditi svakako im je bolje sjelo. Ipak, glazba me nije pustila ni danas. Imam dva benda, koji se sastoje od gostujućih pjevača i mene. Svake godine pod etiketom RTL Musica objavim singl ili dva. Avionas izvodi meke, pop pjesmice, s natruhama davnih izdanja Opatijskog festivala i Sanrema, a Anatomija je mračan bend, nešto na tragu onoga što sam nekad radio sa Psihomodom. Prvi singl Anatomije, ‘Apostol’, otpjevao mi je, naravno, Gobac, a drugi je baš nova verzija pjesme ‘Zauvijek’, koji je otpjevala odlična pjevačica Danijela Večerinović.

Express: Nedavno si se i sam na svojem FB profilu prisjetio te pjesme ‘Zauvijek’, jer kao jedna od pjevačica pratećih vokala na njoj je i Mira Furlan, čija je iznenadna smrt ovih dana potresla mnoge...

Da, Mira je bila u tom krugu ljudi u kojem smo se i mi kretali. Tad smo bili doista ‘no name band’, manje-više bezvezan, koji i ne zna što zapravo hoće, ali prangija. A ona je već bila velika jugoslavenska glumačka zvijezda. No nije ju trebalo previše nagovarati. Snimali smo u legendarnoj Režiji 4 Radio Zagreba, a s Mirom su backove otpjevale i Dubravka Ostojić i Stjepka Kavurić. Sjećam se svake sekunde tog snimanja. Posebno njezina sramežljivog osmijeha i pogleda koji pita: ‘Dečki, jesam li dobro otpjevala?’ Bila je posebna, velika, i tad i uvijek. I jako, ali baš jako, rastužio me njezin odlazak. Najboljima od nas u životu je nekako uvijek najteže.

*Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 5. veljače