KLASIĆ: Ima li srpsko dno dna?

Na veliku moju, ali još veću žalost svih mojih prijatelja i kolega u Srbiji, ta država ne prestaje dokazivati da po pitanju političkih i medijskih sloboda, razine demokratičnosti i poštovanja vladavine prava ne stagnira, nego iz dana u dan temeljito propada. Glavni krivac za ovakvo stanje je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Činjenica da je uspostavio kult ličnosti ne samo u svojoj stranci, nego i cijeloj državi, da je vlastiti autoritet nametnuo svim razinama izvršne i zakonodavne vlasti, te da se prema svim neistomišljenicima, onima u zemlji i izvan zemlje, odnosi kao prema osobnim neprijateljima, upućuje na to da Srbi danas žive u društvu koje je puno bliže autokraciji nego demokraciji. Dovoljno je provesti tek jedan dan prateći medije pod kontrolom Aleksandra Vučića pa da vam Hrvatska, sa svim svojim manama, pogreškama i apsurdima, počne izgledati kao visokorazvijena zapadnoeuropska država.

Predsjednika Srbije, njegove stavove i odluke, ne propituje se, a kamoli kritizira. Njega se isključivo slavi i obožava. S druge strane, Vučić je u potpunosti obezvrijedio Ustavom definiranu funkciju predsjednika Republike. On je taj koji donosi odluke o asfaltiranju seoskih puteva, kupovini oružja, izboru ministara, povećavanju plaća i mirovina. On bira novinarska pitanja na koja će odgovarati, ali i novinare koji će mu pitanja postavljati. Nažalost, Vučić unatoč svim zloupotrebama funkcije, ili baš zbog toga, izaziva divljenje u dobrom dijelu srpskog društva. Iako se u Srbiji često navodi kako većina to radi zato što su plaćeni, ucijenjeni ili neinformirani, mislim da je situacija ipak bitno složenija. Bojim se da (pre)veliki broj Srba želi baš takvog šefa države. I da je po njihovoj mjeri upravo takva Srbija kakvom ju je po svojoj mjeri skrojio Aleksandar Vučić. A to je izrazito korumpirano društvo u kojemu se poslovi dobivaju uglavnom po stranačkoj liniji, u kojem vas pripadnost stranci na vlasti štiti od kaznenog progona, u kojem se opoziciju doživljava kao državne neprijatelje i nacionalne izdajnike, a demokratske izbore kao nužno zlo. A u borbi protiv zla sva su sredstva dopuštena. Uključujući i maskirane nasilnike s bejzbol-palicama i sjekirama, lažne biračke popise, manipulacije biračkim listićima i plaćene glasače. To je društvo koje uživa u teorijama zavjera, bilo da je u pitanju srpska povijest, sadašnjost ili budućnost. A upravo su teorije zavjera, zlonamjerne dezinformacije i potpune laži glavni sadržaj režimskih medija. Koji su uglavnom najgledaniji i najčitaniji pa samim time i najutjecajniji. Voditelji televizijskih emisija i njihovi gosti svakodnevno se natječu u vulgarnosti, šovinizmu i homofobiji, ali i neznanju te nekulturi. Jedino gore od onoga što se može čuti na televiziji je ono što se može pročitati u novinama i na internetskim portalima.

Poseban problem predstavlja nemogućnost i nevoljkost suočavanja s prošlošću. Nažalost, taj fenomen nije karakterističan samo za Aleksandra Vučića i njegove pristaše, već on uspješno nadilazi i zaobilazi ideološke razlike u srpskom društvu. Bilo da je riječ o preuveličavanju vlastitih žrtava ili umanjivanju i negiranju onih za koje su u prošlosti bili odgovorni srpski vojnici, o proglašavanju fašističkih/nacističkih/ustaških saveznika i suradnika (četnika) antifašistima, o prebacivanju odgovornosti za pogreške srpskih političkih i vojnih elita na svjetske centre moći kao središta antisrpske zavjere itd. S obzirom na to da (svjesno) ostaje neriješena, prošlost omogućuje da joj se neprestano vraća, ispravlja je ili iskrivljuje. Ako već sadašnjost i budućnost ne mogu biti po volji, neka barem prošlost bude.

Otpor takvoj Srbiji sve je jači. Ne u Zagrebu ili Bruxellesu, već u Beogradu, Nišu, Kuli, Aranđelovcu ili Sevojnu. I ne provode ga “blokaderi”, “strani plaćenici” i “ustaše”, već građani Srbije koji žele misliti svojom, a ne Vučićevom glavom. Iako su još u manjini, većina koja se do prije koju godinu osjećala nedodirljivom ipak se počela osipati. Pokazala je to i pobjeda Vučićeva pokreta na nedavno održanim lokalnim izborima, koja bi se vrlo lako i vrlo brzo mogla pokazati Pirovom. Previše je vremena protraćeno, prilika propušteno, resursa uništeno i ljudskih sudbina zapečaćeno. Zato je trenutak odluke bliži i dostižniji nego ikad. Odluke koja će dokazati (ne)istinitost one zloguke tvrdnje Vuka Draškovića da srpsko dno nema dna.