Klasić: Od ilegalca do vojskovođe i državnika

Datum je 8. lipanj. Godina je 1944. Tog jutra Josip Broz Tito probudio se s jednim od najljepših pogleda na svijetu. Nebo bez oblačka i beskrajno plavetnilo Jadranskog mora. Spokoj su “remetili” tek šum valova u daljini i graktanje pokojeg galeba. Dan ranije kao najvažniji član posade britanskog razarača “Blackmore” vrhovni zapovjednik jugoslavenske partizanske vojske doplovio je na otok Vis. Netko će u ovoj priči prepoznati još jedan u nizu dokaza Titova bonvivanstva. Međutim, nekoliko dana ranije njegov život visio je o niti. I to doslovno. U ranu zoru 25. svibnja Nijemci, uz pomoć hrvatskih ustaša i srpskih četnika, izvode tajnu vojnu operaciju kodnog imena Rösselsprung (Konjićev skok). Cilj operacije, koju je naredio osobno Adolf Hitler, bio je iznenadnim kopnenim i zračnim desantom uhvatiti čovjeka koji im je već tri godine zagorčavao život kao nitko u Europi. U tom trenutku Tito se nalazio u bosanskom mjestašcu Drvaru gdje je, visoko na stijeni u jednoj pećini, živio i smjestio vrhovni štab partizanskog pokreta. Upravo iz te pećine uspio se spasiti koristeći padobransku užad, da bi nakon nekoliko dana hodanja savezničkim avionom bio prebačen najprije u talijanski grad Bari, a zatim brodom na Vis.

Tri godine ranije, u ljeto 1941., rijetko tko je čuo za Josipa Broza Tita, a tek nekolicina ljudi je znala kako on izgleda. Tog ljeta započeo je avanturu života koja će se pokazati sudbonosnom za milijune njegovih sugrađana. Kao prvi čovjek jugoslavenskih komunista pokrenuo je otpor stranim okupatorima i njihovim domaćim suradnicima. Malobrojan pokret uskoro će dobiti na masovnosti i postati najveći, najorganiziraniji i najefikasniji pokret otpora u cijeloj Europi. U ljeto 1944. svi su znali tko je Tito i kako izgleda. Za njemačke naciste osoba koju je na bilo koji način trebalo onemogućiti u daljnjem djelovanju, za zapadne saveznike i Sovjete vojskovođa kojeg je, vojno i politički, trebalo nastaviti podržavati u borbenim djelovanjima.

Samo dan prije Titova iskrcavanja na Vis saveznici su se iskrcali u Normandiji. Dan D pokazat će se konačnom potvrdom da je Drugi svjetski rat pri kraju. Bio je to najveći i najtragičniji rat u ljudskoj povijesti. Važan doprinos u konačnoj pobjedi, uz goleme žrtve, dali su i jugoslavenski partizani. A čovjek koji je stajao na njihovu čelu od nepoznatog ilegalca prometnuo se u državnika kojega su osobno poželjeli upoznati najvažniji europski vođe tog vremena. Tako će ga u kolovozu 1944. u Napulju ugostiti britanski premijer Winston Churchill, a sljedećeg mjeseca u Moskvi sovjetski lider Josif Visarionovič Staljin.

Za razliku od partizana, hrvatski, srpski, crnogorski, muslimanski, slovenski, makedonski i albanski nacionalisti kraj rata dočekat će kao vjerni saveznici Trećeg Reicha i Adolfa Hitlera. Baš zato, u svibnju 1945. nitko na svijetu nije imao nedoumica tko se tijekom rata na području od Triglava do Vardara i od Drave do Jadranskog mora borio na pravoj, a tko na krivoj strani. Tih nedoumica u svijetu nema ni danas. Ali ima u Hrvatskoj. Oni koji su 1941. objavili rat SAD-u i Velikoj Britaniji, koji su sudjelovali u agresiji na Sovjetski Savez i koji su 1945. u istoj koloni s vojnicima SS-a i Wehrmachta bježali iz Jugoslavije postat će pola stoljeća kasnije, kako to piše u Zakonu o spomendanima u Republici Hrvatskoj, “borci za slobodu i državnu nezavisnost”.

Partizane se posljednjih 35 godina spominje isključivo kao počinitelje zločina nad zarobljenim kolaboracionistima. Nažalost, taj aspekt njihova ratovanja i pobjede nije upitan. Ali oni koji tako tendenciozno i selektivno govore i pišu o partizanima isti kriterij ne koriste kad govore i pišu npr. o Domovinskom ratu. A tijekom tog rata, i nakon njegova završetka, pobjedničkoj strani se također mogu prigovoriti brojni zločini.

O hrabrosti i požrtvovnosti partizanki i partizana, o razlozima zašto se više Hrvata i Srba dobrovoljno uključivalo u partizanske nego u ustaške i četničke redove, o tome kako su partizani na područjima koja su oslobodili organizirali opismenjavanje, liječenje i prehranu stanovništva, kao i o tome zašto je partizansko rukovodstvo zaslužno za emancipaciju i ravnopravnost južnoslavenskih naroda, vjerojatno nećete puno čuti na nacionalnoj televiziji. A s obzirom na misiju nacionalne televizije i antifašističke temelje hrvatske države, trebali biste. Za sve zainteresirane ipak postoji rješenje. Pogledajte rijetko viđene originalne snimke i fotografije te poslušajte što o partizanima misle ugledni europski povjesničari svake nedjelje od 9. lipnja u dokumentarnom serijalu “Partizani”. I to na nacionalnoj televiziji. Ali ne hrvatskoj, nego katarskoj.