Klasić: Večera za pamćenje

Organizatori svečanosti otvaranja Olimpijskih igara u Parizu sigurno su bili svjesni da će korištenjem motiva “posljednje večere” izazvati brojne reakcije javnosti. Ali vjerojatno nisu bili svjesni siline reakcija. Brojni kršćani širom svijeta stali su u obranu svoje vjere dajući jasno do znanja da im smeta aluzija na jedan od najpoznatijih motiva iz života Isusa Krista. Jer u toj (francuskoj) aluziji za stolom je sjedilo zanimljivo društvo sastavljeno od homoseksualnih, biseksualnih i transrodnih osoba te ostalih grešnika i “čudaka”. U stvarnosti, u koju vjeruju kršćani, oko Isusa Krista su sjedili njegovi učenici i suradnici, sve u svemu društvo neporočnih, vjernih i “svetih” ljudi.

Pa ne bi Krist valjda za stol pozvao nekog tamo korumpiranog carinika i pljačkaša kojeg je lokalno stanovništvo smatralo nečistim i bezbožnim. Niti bi, znajući svoju sudbinu, za stol pozvao čovjeka koji će ga izdati i izručiti neprijatelju za šaku srebrnjaka. Ili čovjeka koji će, misleći isključivo na sebe i svoju sigurnost, višestruko zanijekati da uopće poznaje Krista. Kad smo već kod snažne vjere, ne bi valjda za stol pozvao čovjeka koji neće povjerovati u njegovo najveće ovozemaljsko djelo, tj. u uskrsnuće.

Ali u stvari bi. Zato je za stol i pozvao Mateja, Petra, Judu i Tomu. Uostalom, zato se i cijeli život družio s grešnicima i svim ostalim od većine odbačenim i prezrenim ljudima te “čudacima”. Naravno, brojni su primjeri kojima je rodonačelnik kršćanstva pokazao puno veću toleranciju i solidarnost prema “drugačijima” te želju da pomogne i oprosti onima s kojima se nije slagao u odnosu na većinu onih koji sebe nazivaju njegovim sljedbenicima, odnosno kršćanima.

Iako su se organizatori spomenute svečanosti ispričali i izrazili žaljenje zbog eventualne uvrede, događaj je iskorišten ne toliko za obranu vjere, koliko za imenovanje neprijatelja. Bio je ovo tek jedan u nizu povoda da zabrinuti kršćani upozore na pogubnost sekularizma, “rodne ideologije” i ravnopravnosti seksualnih manjina u društvu. Jer “dosta je tog paradiranja”, “neka rade što hoće u svoja četiri zida”..., samo su neke od već uobičajenih floskula koje su se i ovaj put mogle čuti od dežurnih čuvara javnoga morala. I stvarno, pa čemu to paradiranje? Povijest nas uči da su žene desetljećima potpuno nepotrebno paradirale po ulicama tražeći jednaka prava s muškarcima jer su ovi jedva čekali da im ta prava daju. Kao i crnci i njihovo nepotrebno višestoljetno paradiranje po ulicama, umjesto da pričekaju pravi trenutak da im bijelci dopuste da žive kao ljudi, a ne kao životinje.

I, naravno, pravo je svakoga da kaže što mu smeta, pa i da se osjeti uvrijeđenim i povrijeđenim kad smatra da netko zloupotrebljava njegovu vjeru. Ono što međutim po tko zna koji put upada u oči jest nedosljednost kad je u pitanju obrana temeljnih vrijednosti vjere. Jer tako bi lijepo bilo čuti i vidjeti zabrinute kršćane kako s jednakim žarom javno reagiraju na vijesti o seksualnom zlostavljanju djece od strane onih koji se predstavljaju kao Kristovi poslanici, duhovni oci i narodni pastiri. Bilo bi lijepo kad ljudi koji vjeruju u Kristov nauk ljubavi i mira ne bi slavili ratne zločince i omalovažavali nevine žrtve. Ipak, najljepše od svega bi bilo kad bi svi oni koji su spremni staviti križ oko vrata odbili svaku pomisao da uzmu oružje u ruke. I kao vjerujući u Boga odbiju ubijati druga Božja stvorenja.

Za kraj nešto i a propos stvarne “posljednje večere”. Ok, ne one najstvarnije koja je s tek nekoliko rečenica spomenuta u novozavjetnim evanđeljima, nego one koju je izmaštao Leonardo da Vinci i pretočio u sliku. Znajući koliko je u 15. stoljeću bilo opasno iskušavati crkvenu (ne)toleranciju, veliki se majstor odlučio za motiv s kojim nije mogao omanuti. Pa ipak, znajući za njegove homoseksualne sklonosti i dokumentiranu optužbu za sodomiju s maloljetnom “muškom prostitutkom”, pitanje je bi li Leonardo danas uopće dobio šansu nešto slično napraviti. Još je zanimljivije pitanje kako bi sam Leonardo, s takvim nastranim sklonostima, reagirao na obradu njegova djela u francuskoj režiji. Možda bi im se u maniri genijalnog kreativca tek nasmijao. A možda bi im u duhu kršćanskog milosrđa samo oprostio.