Ključno pitanje: Tko tu koga i zašto u hrvatskoj politici?

Autorica knjige  Slatke laži, prljavo rublje i život na visokoj nozi  Nataša Seh  nije, kažu kuloari,  napisala prvijenac koji je dno dna, nego vrh dna! Tračerska biblija, ispisana kao ispovijed žene političara, ne libi se objave, u formi romana, dapače uz ogradu kako je „sve izmišljeno“, niti najtračerskijih detalja visoke hrvatske politike.

Evo pasusa:
„Kad sam i sama morala pratiti Hrvoja na neke od tih sastanaka, ta velika politička previranja su se svodila na to da se satima ždere i pije, nemilo trača sve od političkih suparnika, obitelji, političkih suboraca, do nove konobarice koja ima super dekolte. A tek nakon tih nekoliko sati bačenih u vjetar, bacilo bi se na problem za koji je, zapravo, cijelo druženje bilo i organizirano, i to bi se riješilo u pet minuta. Sjećam se jedne večeri koja je „kao fol“ trebala biti ozbiljna, neka politička tema u fokusu, fiskalni deficit, mastriški kriteriji, tehnička vlada, nešto takvo. Pazite,  u nekom trenutku netko je za stolom rekao kako je socijaldemokratski ministar vanjskih poslova Picula operirao uši – i znate što se dogodilo!? Piculina estetska operacija progutala je cijelu večeru! Svi su govorili o tome. Pa je netko dodao kako je HDZ-ov tehnomenadžer usađivao kosu na tjeme, onda je netko još upućeniji dodao da je taj lik kosu ugrađivao – čak četiri puta („jeste li ga vidjeli sad, izgleda kao da je svirao u Beatlesima, samo još da dredloksice stavi“). Čujte, sklonost naše elite da se posveti, ali s fanatičnom ustrajnošću, pizdarijama, impresionira! Oni su, kad naslute dobru pizdariju, fah-idioti te pizdarije – stalno je vrte u razgovoru kao glavnu temu….

Autorica ima desetke pasusa o slatkom životu naše „elite“. Evo karakterističnih odlomaka:
„Ili, nekoć, restaurant  „Rossini“. Tamo je stalno bio pokojni Račan, šef socijaldemokrata. Imali su dobre talijanske tjestenine i ribu. Bio mu je blizu Partije, pa je često odlazio tamo. Tamo su često viđali i jednu ministricu, koja će poslije daleko dogurati, s novinskim izdavačem koji je silno volio žene… Onda ju je šef izbacio iz vlade jer mu se nije sviđalo da mu ministrica tajne dijeli novinarima umjesto da ih čuva. Eh, kolike tajne kriju ti naši restorani. Devedesetih je glavno okupljalište elite bio restač „Kod Drageca“. Dragec je bio kul tip, imao je sjajnu kuhinju, družio se s celebovima, u njegove su restorane dolazili novinari, odvjetnici i druge zvijezde, i to je privlačilo masovnu publiku.
A konobari – što bi tek ti likovi mogli ispričati? Najbolji među njima bili su suradnici tajne policije i imali specijalne zadatke. Jedan od njih je, recimo, poznatom izdavaču tabloida, sad je mrtav jer se navodno predozirao – navodno, a čula sam da tome nije bio sklon, uostalom, trošio je „bijelo“ – dostavljao najpikantnije detalje razgovora političkih zvijezda, koje je snimao diktafonom… Pa vi otvarajte dušu u birtijama!“

Autorica se dotiče i načitanosti naših političara.
„U tom pogledu bila sam, velim naivna jer se većina politike u ovoj zemlji stvorila na nekim sasvim drugim mjestima od konferencijskih dvorana, soba u raznim palačama i slično. Recimo, komunjare su to radile u zatvorima, pa što će raditi tamo nego stvarati političke strategije. Moša Pijade, to je onaj po kojem je dobila ime istoimena ustanova pored Filozofskog faksa, taj je preveo Marksov „Kapital“ u Lepoglavi. Ta knjižurina, vidjela sam je jednom jer je Sponzor imao u svom stanu (on je najprije bio komunjara, pa ustaša, pa opet komunjara, i zasad je pri tome), ta knjižurina, dakle, ima dvije tisuće stranica sitnim slovima pisano, kao ono na kraju bankovnog ugovora što banke ne žele da čitate. Razumijete li vi čime se on bavio dok je gulio Lepoglavu!? Dobro, sad i Bandić veli da je u Remetincu pročitao cijelog Krležu i Dostojevskog. Kako laže! Koji lažac – pa samo da se pročita Krleža trebao bi guliti barem trogodišnju robiju. A Tito, taj nije mnogo čitao – on je u Lepoglavi izlazio stalno van jer mu je upravitelj zatvora bio frend, pa je na izlazima  popravljao struju ljudima i navodno servisirao neku Lepoglavčanku. Ali ovi drugi – ti su knjige čitali, i pisali. O, da jesu.“