Kuhari su u Petrinji prvo kuhali, a onda, skrivajući lice, plakali

Priča o kuhanju u potresom pogođenom području nije samo priča o tome tko je kuhao a tko nije. Priča o kuhanju uvjerila nas je još jednom u ono što smo znali i jučer, i lani, i ‘95., a to je da na čelnim pozicijama državnih službi često ne rade sposobni nego podobni.

U ovom konkretnom zapisu, državna tvrtka Pleter, odnosno njezin čelni čovjek Marijan Mareković, čekao je zapovijed da ta tvrtka preuzme kuhače. Čekao je zapovijed Kriznog stožera. Vidio je on sigurno, kao što smo vidjeli i svi mi ostali, da tamo u Sisačko-moslavačkoj županiji već netko kuha za stanovnike koji više nemaju gdje kuhati.

Možda je i promislio kako tvrtka kojoj je na čelu može to isto napraviti, ali nije ništa poduzeo. Dva tjedna nije mu palo na pamet da sa svojim ljudima “otme” kuhače. Eto, nije žurba kad je te silne volontere tako lijepo krenulo.

Je li zaista previše očekivati da prvi čovjek državne tvrtke, koji zna da ima potrebne resurse, odmah ne ponudi svoje usluge? Ili je to previše stresno?

Dakako, lakše je iz komfora udobne fotelje promatrati kako narod preuzima posao države. Umjesto da je ta ista država u službi naroda.

Netko je na društvenim mrežama napisao da je ovaj narod kao interventna postrojba. Kad se nešto dogodi, nitko ništa ne pita, svi idu pomagati kao jedan. General bi isto to trebao znati. Trebao bi znati da se u ovakvom nesretnom scenariju ne broje ni zarezi, ni točke ni upitnici.

Scenarij koji je pogodio Banovinu nije trebalo iščitavati dva tjedna. Pleter je trebao taj scenarij promijeniti te mnogo ranije preuzeti kuhinje na otvorenom. Ili je takav izlazak iz zone komfora previše za očekivati?

Da su se ranije uključili u cijelu priču, danas ne bi bilo potrebe za kritikama. Bilo bi mjesta samo za pohvale, one pohvale koje zaslužuje svaki kuhar koji je na svoju ruku stigao na Banovinu. Kuhar je prvo kuhao, a onda, skrivajući lice, plakao