Ljubav se rodila uz jednu svijeću

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Izvini, moram je maknuti, šišti Brane s cigaretom u zubima dok mu se čupavo klupko otima iz ruku. Reski lavež odzvanja hodnikom. Mršavi muškarac se trkom vraća i otvara vrata dnevnog boravka. Nespretno pokazuje unutra. S koščatih prstiju osipa se pepeo.

Uz peć sjedi djevojka. Plavuša, s pomno oblikovanom frizurom i šljokičastom haljinom. Odlaže škare, pažljivo presavija nedovršeni kolaž i pruža ruku.

Slađana, drago joj je.

Brane gasi televiziju, pomiče kolica u stranu i pepeljastim prstima pokazuje na kauč.

- Ja sam Slađana Kardaš. Branimira sam upoznala prije dvanaest godina, u Martinovićima. Nisam tada ni znala gdje dolazim. Kad sam vidjela... Ali na kraju, dogodila se ljubav. To je tako. Ispričat ću vam kako smo se upoznali. Preko jednog prijatelja. Kaže on meni, ajmo kod mog prijatelja. Ajmo. Ja vidim neko malo selo, a još bio mrak. Reko, kud me ovaj vodi... Sva u strahu. To je bila šuma. Prašuma. Došli gore na brdo, pita prijatelj, vidiš li onu svijeću u kući? Onu što svijetli? Nisu imali struje tada. Zamislite, dvadeset prvi vijek, nemaju struje. Dobro...

Brane me pitao ovako: gospodična, hoćete li sok? A znate, mrak, jedva vidiš ispred sebe. Popijem sok radi reda. Nije mi se pilo. Ali kaže se, kad uđeš u kuću, ne smiješ ništa odbiti. I mi lijepo otišli. Prošlo je nešto vremena, kad dolazi onaj prijatelj. Govori mi da ne smije više doći bez male. Bez mene. Gdje? Kod onog dečka. Kod Brane. Tada je on slušao muziku koju ja volim. To me privuklo. Jedan dan, drugi dan... vidim da se on zagrijao. Uzeo mi je mobitel i prepisao broj. Nisam ni znala. Prošla još dva mjeseca i odjednom zvoni telefon. Kaže, mala, pakiraj se, dolazim po tebe s limuzinom. Tako je rekao. Reko, koja je ovo budala... Dvaput se vidjeli prije toga. Rekao je da ću sad biti njegova i ničija više. Ne mogu reći, imala sam i ja neke osjećaje prema njemu. I evo... Od mjeseca do mjeseca, tako je ostalo. Do prošle godine smo bili kod njega u Martinovićima i mogu vam reći da nije bilo lako. Padovi i podizanje, što se kaže... On se, jadan, mučio 12 godina sa mnom. Nije bilo uvjeta za jednog invalida. Nismo imali ni kupatila... Ali imala sam strpljenja. Imao je i on.

Slađana ima cerebralnu paralizu. S njom se rodila, doktori su rekli da nije imala dovoljno kisika u mozgu. Branimir skrbi o njima, nadničari kad stigne. Ne smije ostavljati Slađanu samu, da joj ne pozlije. Nekad je odgura u kolicima do posla. Ona sjedi i gleda ga kako radi. 29. prosinca su bili razdvojeni.

- Bila sam kod mame, otišla sam ranije kod nje dočekati Božić. Sve je bilo dobro i odjedanput... Katastrofa. Sve se treslo kad su me vodili van. Ja nisam znala što ću, kako ću. Veliki sam šok doživjela. Da oprostite, izgubila sam osjećaj za mokrenje i veliku nuždu. Otišla sam u Martinoviće naći Branu. Spavao je, kao i svi ostali, vani u autu. Kuća je bila u rasulu. I prije je bila takva. Dobivam 1250 kuna invalidnine i jednom sam Brani rekla da odemo za te novce kupiti nešto. Nismo imali ni frižider. Ništa. Samo dva kauča i peć. Uspjeli smo naći u polovnom namještaju u Petrinji naći veliki drveni stol koji se može razvlačiti. I još stvari. Slavili smo Božić tamo 2012. Mi smo napravili hrane... Ne možete vjerovati. Za petero ljudi! A slatkiša... Da ne pretjerujem, bilo ih je za 300 kuna. Stolnjaci, svijeće, sve sam nakitila. Da znate. Slavili smo.

A onda potres. Brane u autu. Javila sam se prijateljici i pitala može li nešto srediti. Stavila je oglas na Facebooku, da traži kamp kućicu. Došla je u roku od 24 sata, od nekih ljudi iz Zagreba. Donijeli su i peć na plin, hvala im. Ali smrzavali smo se. Vidjela sam da tada svi dobivaju kontejnere. Zvala sam Branku, objasnila joj situaciju, ona je naručila odnekud, ne znam, iz Krapine, opremljeni kontejner. S kupatilom! Bila je i peć i frižider i dva kreveta, sve. Hvala bogu, mogla sam se naspavati... Ali počela sam biti bolesna. Upala pluća, bronhitis, nešto u vezi plućne maramice... Odvezli su me doktorici u Petrinju, rekla je da za mene nije kontejner. Pod hitno sam morala negdje gdje je toplo, gdje je centralno grijanje. A tko ga je tada imao? Svi smo bili vani. A i morala sam sjediti u kolicima, Ako negdje vani sjedim ovako, gubim ravnotežu. I tu se Branka opet našla i pita: Branimire, bi li se složio da živiš u Glini? On kaže, zašto ne. Zašto ne? Kako se ono kaže? Nekome je potres bio... Nama je potres bio brat. Ružno je ovo od mene reći, ali to nam je bila prilika.

Dobili su kuću. Istina, praznu, stariju i rashodovanu, ali kuću. Sa strujom i zahodom. Cijeli novi svijet.

- Država? Ne. Nikako nam nisu pomogli. Nikako. Moja prijateljica je htjela zvati novinare da se nešto napravi, ali Brane je rekao da ne treba. I u pravu je. Neka bude tako kako jest. Ima i gorih slučajeva, koji nemaju krova nad glavom. Ja to tako gledam. A ovu kuću, kad smo je vidjeli... Super. Super. Dobro, malo je radova trebalo, materijal, peć, frižider, tuš kada, bojler, knauf... Trebalo je stići preko donacija. Kad smo tek došli, bila je neka stara i ofucana kutna garnitura. Ja sam spavala na madracu, evo tu gdje je sada vitrina. Brane je bio na tom kutnom. Bilo je hladno. Opet sam zaradila teški bronhitis, pluća su mi bila na 50 posto, ali računala sam da ću izdržati još mjesec dana. Kuhali smo na podu, na plinskom rešou. On je to riktao, čistio... Jednog dana mu kažem, Brane, ne mogu izdržati. Idemo u Crveni križ, možda dobijemo nešto. Radila je jedna jako fina djevojka i pitala gdje smo. Kažem joj. Kažem da smo dobili kuću. Doselili prije deset dana. Došli po pomoć dok se ne sriktamo. I pita ona imamo li ičega u kući. Kažem joj što imamo. Kažu da će zvati. I onda je zvala teta Alberta. Zvala i rekla da stiže namještaj. Ja se sredila, kao svako žensko, da ne bi bila nepočešljana kad dođu. Odjedanput čujemo neku buku. Šleper došao. Ovaj regal. Kutna. Stolić. Stol veliki s limenim nogama. Sve su dovezli. Puna je kuća bila. Kažem, hvala bogu što postoje ljudi. Zahvaljujem im. Da ih nije bilo, ne bi bilo kuće ni ovoga svega. I drva su nam dovezli...

Slađana se smiješi. Otkrili su joj sad heliobakteriju u želucu, doktori sumnjaju na čir. Ali kaže da joj se zdravlje svejedno popravilo. Dobro je. Prstima popravlja frizuru. Gladi haljinu. Brane žvače cigaretu. Odnekud se čuje uporni lavež.

Glina, 11. studenog, 2022.