'Ljudi su puni predrasuda, čude se kada shvate da ne smrdim...'

- Ljudi su puni predrasuda i ne znaju što mi zapravo radimo. Bude mi smiješno kad stojim pored nekoga i on sazna što radim, pa se onda čudi i kaže: Joj, pa vi uopće ne smrdite. Zašto bih smrdio? Tuširam se i održavam osobnu higijenu, a postoje i standardi na poslu. Vremena se mijenjaju, i dok su nekad s gađenjem okretali glavu od mene i govorili da nikad ne bi radili u gradskoj kanalizaciji, danas me sve više poznanika vuče za rukav i pita zapošljavamo li te da bi rado radili za nas. Najgori su oni koji te grle i ljube, a kad se okreneš, kažu: Fuj – započinje svoju priču Zahid Britvarević (56) iz Zagreba. 

Završio je osnovnu školu, a nakon toga nije želio nastaviti obrazovanje. Otac i stric su mu radili u gradskoj kanalizaciji, a u ono vrijeme tvrtka je pri zapošljavanju davala prednost djeci i rođacima zaposlenika.

- Danas se to zove nepotizam, ali tada je to bilo normalno. Uglavnom, otac me preporučio i tako sam prije 38 godina počeo raditi. U početku sam bio radnik na izgradnji kanala. To je težak fizički posao koji sam radio do 1991. godine, a onda su me prebacili ovdje na kanalizacijsku mrežu – prisjeća se Zahid početaka.

Dolje ima štakora, ali i prstenja, mobitela, novca...

Tada se još u kanale ulazilo s lopatama i kantama kako bi ih radnici ručno očistili. 

- Dobijete zaštitno odijelo i lopatu, a za sobom vučete kantu na lancu. Materijal ubacujete u kantu, a kad je napunite legnete na nju pa vas povuku van – priča Zahid.

Tako se radilo do 1996. godine kad su se pojavili strojevi. - Imate cisternu i mlaznicu ubacite u šaht. U cisterni je sedam kubika vode koju protjerate kroz kanale pod pritiskom od 120 bara. Voda materijal dogura do sljedećeg šahta gdje ga drugi kamion slivničar izvuče. U početku je bilo svakakvih situacija dok nismo naučili raditi na strojevima, no sad nam nema ravnih – smije se on objašnjavajući kako pojam "materijal" obuhvaća sve ono što teče kanalizacijskim kanalima. A to su fekalije, pijesak, šljunak, razne krpe, lišće, pelene... 

- Dolje ima svega, no najviše štakora jer ljudi bacaju puno hrane u WC. Zna se pronaći i prstenja, mobitela, novca. Osobno, najvrjednije što sam pronašao bila je muška zlatna narukvica debela kao palac. To se ispere vodom, prokuha, dodatno odstoji u nekom dezinficijensu i u redu je. Sve što pronađemo možemo zadržati. Jedanput smo pronašli granatu, ali to je bilo u krugu vojarne dok smo radili na redovitom održavanju kanala. Bilo je tu i metaka, noževa, pištolja. Kad je kolinje uglavnom očekujemo iznutrice životinja, a kad vidimo novčanike okrećemo glavu na drugu stranu. To vam samo stvori probleme jer morate prijaviti pronalazak policiji, a oni se ponašaju kao da smo ga ukrali pa traže da stoput objašnjavamo kako smo i gdje pronašli. Onda je lakše praviti se da ih nismo ni vidjeli – iskren je Zahid dodajući kako za posao ipak treba imati dobar želudac. 

Radi se od 6 do 14, plaća ispod 6000 kuna

S vremenom se priviknu na smrad i neugodne mirise pa ih više ni ne osjete, no i dalje ima trenutaka.

 - Najgori poslovi su redovito održavanje kanala kod kafilerije. To je kralj smrada koji se uvlači svuda, a dok radiš imaš osjećaj kao da žvačeš taj smrad. Nakon toga kamion peremo i po tjedan dana prije nego što neugodan miris izađe, a najbolje je kad nam pripreme hranu pa nas pitaju želimo li ćevape ili janjetinu,a tebi se bljuje – kaže Zahid. U Zagrebu ima oko 2.200 kilometara kanalizacijske mreže sa više od 50.000 revizijskih okana. Nakon posla svi radnici idu na tuširanje, a odjeća ide u praonicu gdje se iskuhava i dezinficira. Kažu kako svake godine imaju redovite zdravstvene preglede, a još se nitko nije razbolio zbog posla. Bilo je i situacija da je zbog nespretnosti čovjek upao u kanal, no nikad s posljedicama. 

Radno vrijeme je od šest ujutro do 14 sati, a prosječna plaća je manja od 6.000 kuna. Uz redovito održavanje kanala, tu su i hitne intervencije. 

- Kad su velike kiše i poplave izlazimo na teren. Zbog velike količine oborina voda ne može otjecati u kanale, pa poplavi podrume, stanove, ceste... Ljudi znaju biti dosta nervozni i neugodni prema nama očekujući da možemo napraviti čudo, no uvijek ih uspijemo smiriti i objasniti im da nismo svemogući. Sve je to dio posla kojeg iznimno poštujem i cijenim jer mi je pomogao da normalno živim i othranim dvoje djece – kazao je Zahid dodajući kako supruga i dvojica sinova starih 34 i 22 godine razumiju što radi.

Tvrdi kako nikad nije ni pomišljao promijeniti posao jer je zadovoljan uvjetima rada a dodaje kako među kolegama ima mehaničara, soboslikara i drugih zanimanja koji u svojim strukama ne bi nikad ostvarili prihode koje imaju ovdje. Ljuti ga jedino što im je država ukinula beneficirani radni staž. 

- Imali smo ga do 2000.-te, a onda su zaključili da nam strojevi bitno olakšavaju posao pa su nam ukinuli to pravo – kaže on. Napola kroz šalu kaže da je privatno opsjednut čistoćom, pa kod kuće kuha, pere prozore, čisti i usisava. - Supruga je navikla da sam precizan u čistoći i tu ne popuštam. Nikad joj ne kažem da nešto nije dobro napravila, ali ako vidim prljave prozore nije mi problem uzeti krpu i očistiti ih. Onda ona kaže da ih je jučer prala, a ja šutim i napravim po svom. Ne svađamo se oko toga – smije se dodajući kako je gospođa ipak sretnica