Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
19 komentara

'Majka je do svog zadnjeg dana čekala Rajka, ali nije dočekala'

Rajko je u trenutku nestanka imao 26 godina. Odveli su ga u nepoznato ljudi s kojima je odrastao i dijelio školske klupe. Odveli su ga na ispitivanje u Glinu. Do danas se ne zna gdje je

Foto: Robert Anic/PIXSELL

Tko bi tog srpnja 1991. godine znao da se više nikad nećemo vidjeti. Žao mi je samo što brata nisam zagrlio ni s njim se oprostio, priznaje nam Marko Pavlović (56) iz Hrvatske Kostajnice. Ovaj čovjek već gotovo 27 godina pokušava naći brata Rajka.

POGLEDAJTE VIDEO:

Tuga za nestalim sinom shrvala je i njegovu majku, koja je preminula u siječnju 2010. godine. Osim što je bila dijabetičarka, nije si željela priznati i pomiriti se da njezin Rajko više nikad neće doći kući.

- S bratom sam odrastao i živio u ovoj kući. Bio je godinu dana mlađi od mene i imao je 26 godina kad je nestao. Sjećam se da sam s njim iz dvorišta gledao kako prva kolona tenkova kreće prema Petrinji.

Da se nešto počelo kuhati te 1991. godine naslućivali smo svaki dan. Rajkovi dojučerašnji prijatelji polako su nestajali iz sela i u tišini se priključivali ‘martićevcima’, a sve su češće bile situacije grupiranja, Polako su se, svakim danom, sve više od nas odvajali, nešto tiho pričali i zašutjeli kad bismo mi naišli - prisjeća se Marko.

Tvrdi nam da se Rajko nikome nije zamjerao, ni s kim svađao, a braća su bila uvjerena da ipak neće doći do najgoreg.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Suprugu i jednogodišnjeg sina poslao sam vlakom za Jajce na sigurno. Ja sam ostao u selu. Bio sam u rezervnom sastavu policije, molio i kumio da mi daju neko oružje, ali oružja tad nije bilo. Brata sam zadnji put vidio tog srpnja kad me je punac zvao da dođem u Jajce. Moj brat je bio miran i hladnokrvan. Očekivali smo da će stići pojačanje, oružje i pomoć, a ja sam bio uvjeren da ću se brzo vratiti te se s bratom nisam ni pozdravio. No kad je Kostajnica blokirana, nije joj se više moglo približiti ni s jedne strane - govori Marko ističući kako su pravoslavci iz Hrvatske Kostajnice znali točan dan i vrijeme kad će biti granatiranje. Samo bi se pokupili prije i vraćali nakon granatiranja.

- Oni su kovali plan za svaku hrvatsku kuću i obitelj kako će se, kad i što raditi. Sigurno su imali popise, jer netko iz Srbije nije mogao znati čija je koja kuća i tko u njoj živi. Svi su oni redom sudjelovali i znali sve. Ali šute. Ja ne znam smiju li reći ili ne žele - kaže Marko.

Kad je saznao da je Rajko nestao, na sve je načine pokušavao saznati nešto o njemu. Suprugu i sina iz Bosne poslao je majci za Njemačku, a on se prijavio u HV stacioniran u Komarevu, u kojem je bio do Oluje.

Čitavo vrijeme nije imao mira i silno se želio vratiti u svoju slobodnu Kostajnicu. I naći brata.

- Rajko je bio dobar dečko, radio je u Željezari Sisak. Čuo sam da su ga još s nekolicinom zarobili i odveli na ispitivanje u Glinu, odakle mu se gubi svaki trag. Za slučaj mojeg brata nije odgovoran samo jedan čovjek, nego većina njih. Od žene iz Srbije čuo sam da su imali sastanak na kojemu su glasali da se brata i zarobljenike oslobodi. Samo su dvojica rekli da se puste, svi su ostali bili za likvidaciju. Iako se sve zna, neće onaj iz Srbije doći i reći gdje je netko pokopan i tko ga je ubio - ogorčen je Marko.

Nema gdje nije pitao i tražio nestalog brata. Odmah nakon Oluje, kad je prvi put došao u Hrvatsku Kostajnicu, obilazio je susjede pravoslavce. I od svih dobivao isti odgovor.

- Nitko ništa od njih ne zna. Ako bi netko od njih i spomenuo Rajka, govorio bi o pokojnom Rajku. Odakle to zna ako nije ništa čuo, vidio ili sudjelovao? Koliko sam se do sada kazni naplaćao zbog pitanja o mojem bratu! Čim nekoga pitaš, on tuži da si mu prijetio, da su mu ugrožena ljudska prava, ne smiješ ga krivo ni pogledati! Ali oni su abolirani i to je najveća pogreška jer ih ne možeš ni ispitati ni privesti. S pokojnom majkom išao sam na identifikacije u Zagreb, no nikad ništa nismo našli. Dala je čak i krv. Nikakve obavijesti ni informacije mi ne dobivamo od institucija - sipa svoje ogorčenje Marko, koji je prisiljen svijeću za nestalog brata paliti u kapelici ili kraj križeva.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Plaća, kaže, i grobno mjesto, da ga imaju gdje dostojno pokopati ako ga nađu.

- Značilo bi mi puno da nađem brata, osjetio bih neki mir i olakšanje. I želio bih da se nađe krivac za sve te grozne stvari koje su napravili i da ih se za to osudi. Do Oluje sam se nadao da je živ i da će odnekud doći. Tražili su čak da ga proglasimo mrtvim. Nisam htio. I neću. Neću sve dok ne dobijem dokaz da je mrtav - zaključio je Marko.

U Hrvatsku Kostajnicu se vratio drugi dan Oluje. Dok se žurnim korakom, kraj tihe Une, približavao kući, osjetio je stezanje u grlu. Došavši pred obiteljsku kuću vidio je devastiran objekt.

- Znao sam da ne mogu očekivati ništa dobro, pa sam u glavi stvorio najgoru sliku i bio koliko-toliko pripremljen na taj užas. Tu su u njoj bili Srbi i živjeli kao stoka. Prešetavali su se kao kauboji, sve je bilo puno boca. Bilo je, kažu, i kupleraja, ložili su vatru na katu, zapalili gornji kat, počupali instalacije, devastirali stolariju... Kad sam se vratio, našao sam samo ovu sliku, dok je sve ostalo, prstenovi, zlato i građevinske dozvole, nestalo - kaže Marko.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Možda vas zanima i ovo:
Message