Majka plemenita i u silnoj tuzi: Srce mojeg Mihaela i dalje kuca

Voljela bih upoznati tog mladića u kojemu kuca Mihaelovo srce i šestomjesečnu bebu kojoj je dio jetre mog poginulog sina spasio život. Nažalost, zakon to ne dopušta. I tako dan za danom živim sa svojom boli, govori Ružica Dolović (41).

U svega sedam mjeseci ova nesretna žena iz Murskog Središća pokopala je supruga Josipa i sina Mihaela (20). Unatoč silnoj boli i tuzi, sinovo srce, jetru, bubrege i pluća odlučila je donirati nakon njegove tragične pogibije, a tješi je što su već spasili dva života.

Mihael je u nedjelju, 26. ožujka, u 11.20 sati svojom Hondom Civic udario u betonsku ogradu u mjestu Kuršanec. Od siline udarca ispao je iz auta i zaradio teške ozljede glave. Iako su liječnici pokušali učiniti sve da ga spase, nisu uspjeli. Preminuo je 29. ožujka u Županijskoj bolnici Čakovec.

- Bilo mi je jako teško, ali nadala sam se i vjerovala da će se dogoditi čudo. Nažalost, nije. Kad su mi liječnici rekli da nema pomoći i pitali me želim li donirati njegove organe, zastala sam. Ali kao da mi je neki glas prišapnuo da to napravim. I jesam. Srce mi je slomljeno, ali drago mi je da su organi mojega djeteta nekome drugome spasili život. Osjećam da nije skroz otišao, da je još ovdje, da još živi - objašnjava nam Ružica dok miluje lice sina koje je gleda sa slike.

Zagledana u daljinu, Ružica prebire po sjećanjima. Pred licem joj lebdi lice sina s najljepšim osmijehom koji ju je toliko puta usrećio.

- Moj sin se zaposlio u jednoj tvrtki kao bravar. Išao je u teretanu, vozio bicikl, bio veseo i pun života. Silno je želio kupiti auto i bio je toliko sretan kad je kupio Hondu Civic, i to svojim novcem. Volio je aute, ali i adrenalin. Dan prije nesreće došao je kući s posla, najeo se, ispolirao svoj auto i navečer s prijateljima otišao van. Rekla sam mu, kao i uvijek: ‘Sine, molim te, pazi. Čuvaj se’ - prisjeća se Ružica. Njezina sina ni ujutro nije bilo kod kuće, a kad je policija pokucala na njezina vrata, svijet joj se srušio.

- Rekli su mi da je bila manja prometna nesreća, ali da je moj sin zadobio teške ozljede glave i izletio iz automobila. Odmah sam odjurila u bolnicu i molila nad svojim djetetom koje je od trenutka nesreće bilo u komi. Samo sam željela da se dogodi malo čudo...

Liječnici su sve napravili da ga spase, trudili su se dokle god je postojala nada, no pomoći nije bilo - tiho priča Ružica koja je nad sinovom bolničkom posteljom bdjela i molila tri dana.

Njezine molitve nisu uslišane, a svaka nada ugasila se te srijede, 29. ožujka, u jutarnjim satima.

- Oprostila sam se sa svojim sinom u tišini bolničke sobe. U tom trenutku srce mi se prepolovilo od boli i tuge. Ne znam kako sam preživjela njegov pogreb, kao da nisam bila prisebna. Ni u jednom trenutku nisam vjerovala da pokapam svoje dijete. Prilazili su mi njegovi prijatelji i prijateljice, a ja sam samo osjećala sve jaču bol gledajući te mlade ljude, njegove prijatelje, a njega nema. Njega moram pokopati... - priča nam neutješna Ružica.

Iako shvaća i prihvatila je da život ide dalje, kao svaka majka pita se zašto se to moralo dogoditi baš njezinu djetetu. Na suprugovu smrt, kaže, nekako se i pripremila, jer je dugo bolovao od zloćudne bolesti. Ali gubitak sina ju je potpuno dotukao.

- Suprug je suprug, ali kad vam dijete umre, tu prazninu ništa ne može nadoknaditi, tu bol ništa ne može odagnati. Ali nekako me tješi da nije skroz otišao. Beba od šest mjeseci ima njegovu jetru, a njegovo srce kuca u mladiću koji je njegov vršnjak. Stalno očekujem da će mi se vratiti, da će doći, nasmijati se, da će biti tu... A onda otiđem na njegov grob, zapalim svijeću i tugujem - zaključila je Ružica naš razgovor.