Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Majka Suzana: Kako živimo bez našeg Luke? Dan po dan...

Na današnji dan prije 11 godina preminuo je Luka Ritz čije je ime postalo simbol za borbu protiv nasilja. Brutalno je pretučen 12 dana prije smrti na zagrebačkom Mostu slobode, kraj Bundeka

Davor Puklavec/Pixsell
Foto: Davor Puklavec/Pixsell
28 komentara

Vraćajući se u kasnim večernjim satima kući zajedno s kolegom, 1. lipnja 2008. godine maturant srednje Grafičke škole Luka Ritz napadnut je i brutalno pretučen na zagrebačkom Mostu slobode, kraj Bundeka. Od zadobivenih ozljeda umro je 12 dana kasnije, na današnji dan prije 11 godina..

Zagreb: Svečanost dodjele nagrade "Luka Ritz" za promicanje tolerancije i Å¡kole bez nasilja POGLEDAJTE VIDEO Vi ste naše heroine: Magdalena i Nika dobile nagradu Luka Ritz

- Pitate se stalno gdje bi sad bio i što bi sad radio da je tu s nama? Možda bismo već sada postali djed i baka? Stalno se pitate kakav bi njegov život bio sada - kazala nam je nedavno u razgovoru Lukina majka Suzana Ritz.

- Vrijeme ne liječi rane. To su totalne gluposti. Ništa se ne mijenja i tako će biti do kraja života. A kako živimo? Dan po dan -  rekla nam je majka mladića čije je ime postalo simbol za borbu protiv nasilja.

Foto: Petar Glebov/PIXSELL

'Nema razlike, svi su nam dani isti'

Kad smo razgovarali sa Lukinim roditeljima na 10. obljetnicu njegove smrti rekli su nam kako je Luka stalno s njima, u svakom trenutku. 

- Ne znam koja je to dimenzija, ali točno ga osjetiš kad ti treba. Ne prođe dan da ga se ne sjetimo i da nam ne nedostaje.

Priznali su da su im ovi dani u godini prilično teški.

- Nekad sam strašno voljela proljeće. Volim ga i sad, ali kad krenu ti dani, baš nam bude teško. Luka je rođen u travnju, pa brzo dolazi godišnjica, sve to vrijeme smo kao u nekom vakuumu. Nema razlike, svi su nam dani isti.

- Nema dana da ne pričamo o Luki. Gledamo neki dobar film i pomislimo šteta da Luka nije vidio, ili odemo na neki koncert i komentiramo kako bi se Luki sigurno svidio - kazali su Suzana i Reno.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

'Imaju svoj krug prijatelja s kojima pričaju o Luki'

Osobito im bude teško kad počne Floraart na Bundeku.

- Kad je Luka napadnut, bilo je otvorenje Floraarta. Išli smo tamo, a preko puta, s druge strane nasipa bio je koncert Psihomodopopa. Luka je bio na koncertu i te večeri je stradao. Taj Bundek je stvarno predivan, prava oaza u Novom Zagrebu, ali izbjegavamo tamo odlaziti. To se vjerojatno neće promijeniti dok smo živi - otkrila je Suzana.

Dodaje da imaju taj svoj krug prijatelja s kojima pričaju o Luki, koji spomenu ako ga se sjete ili sanjaju. Kad komuniciraju s ljudima u svakodnevnom životu uglavnom nastoje sakriti tu svoju tugu.

Foto: Privatni album/Pixsell/Tomislav Miletić

Prije četiri godine bili su u Dubrovniku, htjeli su proslaviti Lukin 25. rođendan.

On nikad nije bio u Dubrovniku, a rekao je da bi ga volio vidjeti. Rekli smo si, idemo, on će biti s nama. Dođeš u Dubrovnik i ne očekuješ da te netko nakon toliko godina prepozna, a ljudi te zaustave, priđu - kaže Suzana.

- Odmah vidiš promjenu na licu. Izraz im se promijeni u neku tugu, suosjećanje, vidiš im u očima. To je lijepo, ali i opterećenje - kazao je Reno.

Govore nam da je Luka prije svega bio veselo dijete.

- Tip djeteta koji ti postavi pitanje i ako mu nije jasno, kaže “nije mi jasno”.

'Sa sobom je uvijek nosio bilježnicu, zvali smo je The Teka'

Dugu kosu Luka je počeo puštati još u osnovnoj školi.

- Šišali smo ga čisto iz praktičnih razloga, da se ne znoji. I po inerciji je to išlo, onda je on jednog dana rekao da se više ne želi šišati i mi smo rekli OK. Moj bratić Saša je imao dugu kosu, kao Indijanac. On je jako volio tog mog Sašu i rekao je: ‘Jednog dana kad budem velik, imat ću kosu kao Saša’ - kazala nam je tada Suzana.

Foto: Privatni album/Pixsell/Tomislav Miletić

Već je tad Luku, krajem 5. razreda, uhvatila faza grungea, alternativnog rock žanra, te je počeo nositi karirane košulje i lagano puštati kosu. Njegovi roditelji kažu da su ga puštali da nosi što želi otkako je počeo shvaćati što mu se sviđa. Luka nije bio tip za loptu i nogomet, više je volio pisati i crtati, a od svoje bilježnice “svaštare” nije se baš nikad odvajao.

- Jako je volio pisati. Pjesmice je počeo pisati već u vrtiću. I u školi, kad su pisali zadaćnice najradije je pisao pjesmice u rimi. Kasnije je počeo i šire prozne tekstove. Recimo, trebali su za zadaćnicu napisati kako su proveli ljeto pa je on o tome napisao pjesmicu - kazao je otac Reno.

- Imao je bilježnicu formata A4 s kockicama, koju je uvijek nosio sa sobom. Zvali smo je The Teka. Kamo god je išao, uvijek je s njim bio njegov ranac i u njemu njegova teka - prisjetili su se.

Kad je krenuo u školu, pisao je bilješke i crteže po svim bilježnicama. Kako je krenuo u više razrede, kupili su mu veliku bilježnicu kako bi u nju crtao i pisao svoje misli, kad god i gdje to poželi.

Foto: Privatni album/Pixsell/Tomislav Miletić

- Svi njegovi prijatelji htjeli su imati neki njegov strip, tekst, nešto od Luke. Prvo je ideja bila skenirati tekstove i uvezati, ali toga se skupilo. Kako smo oboje grafičke struke, pomogli su nam i kolege, pa smo napravili knjigu - objasnio je Reno.

Lukinu knjigu vole pokloniti i dobitnicima godišnje nagrade Ministarstva obrazovanja Luka Ritz za promicanje tolerancije. Luka je sanjao kako će jednoga dana spojiti dvije velike ljubavi, glazbu i pisanje.

' Imao je strašan osjećaj za pravdu'

- Prvo je htio studirati književnost, jako se u to zaljubio. Poslije, kako je jako volio muziku i imao bend, počeo je maštati da bi išao po koncertima i radio recenzije, kao Ante Batinović. Zbog toga se na kraju opredijelio za novinarstvo. Bio je čisti društvenjak, sarkastičan i duhovit od puberteta - istaknuo je Reno.

Volio je Luka roniti sa Suzaninim tatom na Viru, a obožavao je odlaziti i u njihovu kućicu uz rijeku Kupu u Lijevom Sredičkom.

- Ujutro bih ja obično dulje spavala, a Reno i Luka bi se ranije probudili. Kad bih se probudila, dočekao buket svježe ubranog poljskog cvijeća - kazala je Suzana.

Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Vrlo brzo nakon Lukine smrti prodali su vikendicu.

- Kad smo prvi put nakon njegove smrti došli tamo, dočekao nas je muk. Nije bilo muzike, Lukina smijeha... Shvatili smo da ne možemo biti tamo bez njega - kazao je Reno.

Luka je imao, istaknuli su, strašan osjećaj za pravdu. Uvijek je imao potrebu zaštititi nekoga tko je bio slabiji ili kome se netko rugao. Njegova senzitivnost ostala je duboko zapisana u svim njegovim prijateljima.

Suzana i Reno u odličnim su odnosima sa svim Lukinim prijateljima, intenzivno se posjećuju, zajedno se zezaju i pričaju o Luki.

- On je nama ostavio takvo bogatstvo. Ti njegovi prijatelji su takvi divni ljudi i silno smo na njih ponosni - naglasila je Suzana.

Ostavština Luke Ritza važan je zalog za budućnost novih generacija koje nam dolaze.


 

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message