Obavijesti

News

Komentari 1

'Mamu su četnici bacili u Unu, pronašla sam joj ostatke. Još samo da pronađem svog muža'

'Mamu su četnici bacili u Unu, pronašla sam joj ostatke. Još samo da pronađem svog muža'
7

'Da ga nađem, na grobu bih mu rekla: Evo te tu među svojima, gdje ti je mjesto. Više nisi polomljen na tuđoj strani, priča nam Marija iz Baćina. Samo zna da su joj četnici uhvatili supruga Josipa

VIDEO

Ostala sam udovica s 27 godina. Bude svakakvih trenutaka. Najteže mi je na Uskrs i Božić. Tada suze samo teku. Kao i na pogrebima.Gledam grobove, a znam da nemam grob gdje ću suprugu zapaliti svijeću, otpočela je svoju tužnu priču Marija Ćorić (56) iz Baćina.

Pogledajte video: Za mnogima više nema tko tragati

Pokretanje videa...

Za nekim nestalima više nema tko tragati 01:39

Suprug Josip vodi se nestalim od 07. rujna 1991. godine. Mariju i tada dvogodišnju kćerkicu ispratio je u Zagreb, a on s mještanima ostao braniti svoje selo Baćin, koje je bilo u srpskom okruženju.

- Bio je u pričuvnom sastavu, nisu imali oružja, a naša je kućica zbog pozicije bila pretvorena u njihovo sjedište. Iz nje su čuvali svoje selo. Sjećam se da je tog dana, kada nas je ispraćao za Zagreb, samo zagrlio i poljubio mene i malu i rekao da se brzo vidimo. Oboje smo mislili da će naš rastanak kratko trajati i zapravo smo se rastali u veselju. Nismo znali da se više nikada nećemo vidjeti – govorila nam je Marija u ljeto 2017. godine.

bacin

 

Sa kćeri je u progonstvu na zagrebačkom ranžirnom kolodvoru provela devet godina. Uz kćerku, Mariji su velika utjeha i potpora bili svekar i svekrva, koji su je tješili i davali nadu da će joj se suprug, a njihov sin, vratiti.

- Zajedno smo dijelili prognaničku sobu i međusobno se tješili. Oni su mi govorili da će se Josip vratiti, a ja sam živjela za svoju kćer. Nije nam bilo važno ima li što ili nema u selu, što je ostalo. Željeli smo samo znati što se dogodilo s Josipom. Tražila sam ga preko Meðunarodnog Crvenog križa, nije se vodio niti u jednom logoru. Četnici su ga uhvatili, a što su učinili s njim, još nisam saznala. Svatko ima neku svoju priču, a oni koji znaju istinu ne žele je reći – uz bolan uzdah govori Marija.

Kako joj je suprug radio na željeznici, o njegovoj su se sudbini raspitivali i željezničari. No, odgovor kakva je sudbina zadesila njihovog radnika nisu saznali. Marija i Josip vjenčali su se 1988. godine.

Dvije godine kasnije dobili su kćerkicu. Suprug je često bio na terenima, ali njihov je brak bio sretan i stabilan.

- Bio je kratak, ali dragocjen. Nesretni rat je došao i prekinuo tijek tog lijepog života. Bio je veliki veseljak. Ponekad, kad mi je jako teško, sjetim se svih lijepih trenutaka koje smo proveli zajedno, njegovih šala.. I jako nedostaje. Naša kći njega se ne sjeća. Kad je bila mlađa, ispitivala me gdje je tata i kada će doći. Kada bi njeni prijatelji govorili da će ih braniti tate, ona bi rekla da će nju braniti njezin stric od 110 kilograma i ujaci. No, što je starija, to je sve svjesnija koliko joj nedostaje otac – iskreno priznaje Marija dodajući da kći i danas voli i kao spužva upija sve priče o njemu.

Nedostatak je možda najviše osjetila na nedavnom vjenčanju kada ju je do oltara vodio stric.

- Sve joj je teže što je starija i sada to sve više i više shvaća. Do 14. godine je još bilo kako-tako kad su bila polaganja vijenaca i neke obljetnice. A onda je sve više i više počela shvaćati zbog čega je tata nestao – smirenim glasom pripovijeda Marija.

bacin

 

Iako je prošlo već gotovo 30 godina, nada i vjera još uvijek postoje. Svjesna je, veli, da njezin suprug nije živ nakon toliko godina. I s tim se pomirila. Ali ne može se pomiriti s činjenicom da mu nema gdje zapaliti svijeću i zaplakati.

U Baćin se vratila 1999. godine kada je završena obnova njezine kuće. Bila je bez krova, obrasla u travu, iz nje je iščupana stolarija i odneseno sve što se moglo odnijeti.

- Nudili su mi smještaj u polovnim stanovima.Nisam ih htjela. Moj muž je čuvao Baćin i sretna sam jer sam se vratila u svoje selo i jer sam tu. Zašto se ne bih vratila u tu našu kuću? Da ovdje dočekam starost, pokopam supruga i obilazim na groblju ovdje u Baćinu, a ne po zajedničkim masovnim grobnicama? I da, želim da se što prije naðe i da ga dostojno pokopam. I dok se ne pokopa, uvijek ću se nadati i neću vjerovati u sve priče koje čujem- priznaje nam Marija.

Na upit što bi joj značilo da nađe posmrtne ostatke supruga i što bi mu rekla na grobu, Marija zbori:

- Ajoj, puno bi značilo da imam gdje svijeću zapaliti kada mu je rođendan i imendan. Da dijete i ja imamo utjehu. Da moje dijete danas sutra zna da joj je tata poginuo i da ima svoje ime i prezime na spomen ploči. Da su mu posmrtni ostaci na groblju, a ne po nekim šupama i šumama. A njemu bih rekla: Evo te sad, među svojima. Sad više nisi polomljen na tuđoj strani. Tu si, gdje ti je i mjesto – sklopljenih očiju govori Marija.

bacin

 

Sve suze godinama su presahnule. Kad joj je teško, utjehu nađe u vjeri i sjeti se da je nakon dugo vremena pronašla svoju majku. Kad je počeo rat, njena majka nije željela napustiti svoje ognjište.

Marija ju je preklinjala da s njima pođe bratu u Zagreb, no nije pristala.

- Rekla mi je: Ćerce, ja sam preživjela onaj rat, nitko meni ništa neće. Imam svoju kućicu, krave, svoje koke. Idi samo s djetetom, neka te muž isprati u Zagreb. Nakon rata, izgubio joj se svaki trg. Tek nedavno smo saznali da su je bacili u Unu i da ju je s bosanske strane pronašao neki čovjek i zakopao pod neko drvo. Eto, nju sam našla, pa se tješim i vjerujem u neku pravdu. Jer ako su našli staru baku, valjda će pronaći i moga muža – zaključila je svoju priču Marija.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

Komentari 1
VIDEO

'Bratove ubojice roditeljima su lagale da će ga razmijeniti...'
ZLOČIN U VOĆINU

'Bratove ubojice roditeljima su lagale da će ga razmijeniti...'

Antun Volf rat je dočekao u Voćinu. Nije želio ostaviti teško bolesne roditelje. Brat Zdravko za njim i danas traga. Ogorčen je što su se nadležna tijela oglušila na sva njegova saznanja o bratovom ubojstvu

Tatu su najviše mučili. Tjerali su ga da pije i liže hrvatsku krv
JOŠ TRAŽE RODITELJE

Tatu su najviše mučili. Tjerali su ga da pije i liže hrvatsku krv

Kata Lozančić (63), Marijana Solomun (60) iz Zvonko Penić (63) već gotovo 29 godina tragaju za svojim roditeljima. Bili su nedužni i bespomoćni civili, a svaki trag im se gubi 1991. godine..
'Ubili su djecu i Željki odrezali pletenicu, nosio ju je kao trofej'
U GLINI JOŠ TRAŽE NAJMILIJE

'Ubili su djecu i Željki odrezali pletenicu, nosio ju je kao trofej'

Na popisu 1871 nestalih u Domovinskom ratu, za kojima Hrvatska u ovom trenutku traga, nalazi se i šestero djece. Ubili su ih zajedno s roditeljima. Slike nekih od njih više i ne postoje, ali obitelj i prijatelji ne odustaju...