News

Komentari 27

Marija još traga za suprugom, a sina je identificirala 1999.

Marija  još traga za suprugom, a sina je identificirala 1999.

Beskrajno im nedostaju, Mariji i kćeri Ivani od njihovih voljenih ostale su samo slike. Kći Ivana se prisjeća da njen dječji mozak nije percipirao težinu ratnih strahota, boravak u skloništu, mine i mrtve ljude pored sebe

Sina Igora ekshumirala sam 1999. godine, a za suprugom Ivanom još tragam. Nakon što su ih četnici obojicu zarobili u proboju nakon pada Vukovara, strpali su ih u isti kamion. Između Marinaca i Petrovaca muža su mi izvukli iz kamiona. Čuo se rafal, kamion je krenuo dalje. Od hrvatskih branitelja, zarobljenika na tom kamionu, čula sam da su mog Igora, tada 14-godišnjeg dječaka, gurnuli unutar kamiona da ne vidi što su napravili njegovu ocu. I eto, supruga nema ni danas, kroz suze govori Marija Černok (60). Dok s kćeri Ivanom (39) sjedi u dnevnom boravku stana u Sesvetama, rukama prebire po starim fotografijama. Uz uspomene, jedinom što joj je ostalo od supruga i sina.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Njezin život do tada bio je bajka i idila. Ova rođena Vukovarka udala se 1977. godine za svoju ljubav, Ivana. Zaljubili su se na prvi pogled, vjenčali i dobili dvoje prekrasne djece, Ivanu i Igora. Imali su novca za pristojan život, oboje radili u Borovu, subotom i nedjeljom pripremali obiteljske ručkove, s prijateljima kuhali fiš i roštiljali. Četrnaest najljepših godina njezina života prekinuo je rat.

- Početkom svibnja 1991. godine suprug je odlazio stražariti na barikade, a djeca i ja 8. rujna otišli smo u sklonište, u kojem smo proveli dva i pol mjeseca. Rijetko je dolazio jer je s 204. brigadom bio na položajima Kugino groblje, Mitnica... Ispočetka smo bili uplašeni i nismo se nadali da će Vukovar pasti. Osobno sam mislila da ćemo se vratiti svojim kućama. Međutim, bilo je sve gore i gore - svjedoči Marija.

Granate su padale, ljudi ginuli. Hrane nije bilo i jedva su uspjeli djeci osiguravati obroke. Odrasli su jeli jednom dnevno.

- A onda se počelo šuškati da će Vukovar pasti jer se nema čime braniti. Suprug mi je rekao da se možemo predati ili ići u proboj - prisjeća se Marija. Nije se željela predati jer se bojala da ih ne unakaze i zakolju. S rezervnim čarapicama za djecu i nešto novca, s dvjestotinjak ljudi krenula je u proboj 17. studenog 1991. u 21.30 sati. Pod okriljem tmine, praćeni kišom i pucnjevima, krenuli su prema Nuštru.

Prijetili kopanjem očiju 

- Preko Adice, Lušca, hodali smo cijelu noć i dva puta gazili rijeku Vuku do pojasa.

Na jednom dijelu smo se razišli i nas 46 formiralo je kolonu kroz minska polja i kukuruzište. Ja sam bila na početku s Ivanom, a suprug na začelju s Igorom. Kod Marinaca je jedan iz naše kolone otišao u selo. Četnici su nas otkrili, opkolili, pucali, a mi zalegli u kukuruzište. Ivana i ja smo se predale, neki su ostali u kukuruzištu, neki su poginuli, a Ivanu i Igoru izgubio se svaki trag - otirući suzu govori Marija.

Ogledavala se gdje su joj suprug i sin, ali nije imala vremena tražiti ih. Nakon predaje vojnim su ih kamionom odvezli u neki podrum u Marince.

- Pitali su me gdje mi je suprug. U tom trenutku bio mi je važan samo Ivanin i moj život. Zbog toga sam slagala da je poginuo u prometnoj nesreći prije nekoliko godina. Smatrala sam kako je najvažnije da kći i ja izvučemo živu glavu i duboko vjerovala da će se izvući Ivan i Igor. Odvezli su nas u Petrovce, prespavale smo tamo i rekla sam da želim svojoj obitelji u Slavonski Brod. Jedan od četnika izvadio je nož. Vrtio ga je u rukama i samo rekao: ‘Ivana, ti ćeš biti moja snaha, jako si lijepa, a tvojoj mami ćemo izvaditi oči’. Hvala Bogu, ništa nisu napravili, ali to mi se duboko urezalo u sjećanje - s mukom govori Marija.

Crveni križ odvezao ih je do Odžaka, odakle su prešle u Slavonski Brod. Potom u Zagreb. Njihova mala i skladna obitelj prepolovila se. Idiličan život nestao je u razorenom Vukovaru, kukuruzištu, Marincima...

Nedostaju joj brat i otac 

- Supruga tražim dulje nego što smo bili u braku. Jedno vrijeme tražila sam i sina, kojeg sam pronašla i dostojno pokopala u Vukovaru. Iako sam izgubila nadu da ću pronaći supruga, ipak se potiho nadam da ću pronaći bar jednu kost. Da se smirim. I znate, često ga sanjam. Uvijek mi u snu govori: ‘Došao sam vidjeti kako ste ti i Ivana. Moram ići. Imam novu obitelj, kći i trudnu ženu’. Godinama to sanjam i godinama sam mislila da je živ. A činjenice govore da nije živ. Jer da jest, valjda bi pronašao način da dođe - tihim glasom govori Marija. Priznaje da joj suprug i sin beskrajno nedostaju. Kako vrijeme odmiče, sve više.

- Unatoč teškim trenucima kojih je bilo jako puno, morala sam ići naprijed jer život nije stao. Imala sam kći koju je trebalo podići. Morala sam se nositi s tim. I danas mi je vrlo teško jer je moj suprug bio dobar i divan čovjek. Iako živim u Sesvetama, svojeg Igora sam pronašla i pokopala u Vukovaru na Memorijalnom groblju civilnih žrtava. Supruga također čeka njegovo mjesto u Vukovaru. Jer, ako su oni mogli dati život za ovu Hrvatsku, za svoj Vukovar, mogu se i ja žrtvovati i otići u Vukovar najmanje jednom godišnje - kroz suze je zaključila Marija.

A njezina kći Ivana, tad sićušna desetogodišnja djevojčica, danas je odrasla žena, supruga i majka dvoje djece. I danas se živo sjeća bezbrižnog života u prelijepom Vukovaru, bezuvjetne roditeljske ljubavi. Osim za ocem, kojeg još traži, dugo je tragala za bratom. Proboj, ispitivanje i ružne riječi četnika ostavile su na njoj traga, ali njezin dječji mozak tad nije percipirao tu težinu. Bila je bezbrižno dijete koje je znalo da je uz nju njezina mama, koja je štiti i koja će za nju učiniti baš sve na svijetu. Nestanak oca ju je obilježio, a i danas priznaje kako joj obojica nedostaju.

- Fali dio mene. Vjerujem da je moj brat sad kod dragog Boga, da je anđeo koji nas štiti i čuva. Voljela bih da pokopamo bar jednu tatinu kost. Da se na njegovu grobu možemo pomoliti, da se moja djeca mogu pomoliti i reći: ‘Evo, tu je moj djed’. Da s ponosom mogu reći da se borio za Hrvatsku i da je za nju dao život - zaključila je Ivana Černok Žgela.

Najčitaniji članci