'Meni trebaju samo kosti da kao majka mogu sinu doći na grob'

Bilo je nešto prije 15 sati kad me gospođa kod koje sam bila smještena kao prognanica pozvala na ručak. Sjela sam za stol, počela ručati, kad me je odjednom uhvatila slabost, žlica mi je ispala iz ruke. Svi su skočili, pitali što mi je. Ja sam u očaju uzviknula: ‘Sad su mi ubili sina!’.

POGLEDAJTE VIDEO

Pokretanje videa...

05:00

Nestali | Video: 24sata/pixsell

Gledali su me užasnuti. Ja sam se tresla. Žena me je smirivala, govorila odakle mi to. Tresla sam se, plakala i ponavljala: ‘Ubili su ga sad, kažem vam, ubili su ga’. Idući dan sam rano ustala i otišla u trgovinu po novine. U novinama sam pročitala da su moj sin i još četvorica nestali u proboju iz Laslova, prisjeća se 4. rujna 1991. Marija Kuprešak (85) iz Laslova. Tog dana izgubila je sina Vladimira. Imao je tad samo 34 godine. Njegova obitelj, supruga i kći te otac i majka još ga traže.

- Imam ranu na srcu. Vidite me do čega sam došla. Stalno pijem lijekove za srce i za sve. Ja 29 godina stalno plačem. Da mi barem vrate njegove kosti. To je bolno, kad dijete izgubiš. To je jako bolno - jeca Marija držeći u rukama fotografiju snimljenu iz vremena kad je nestao.

Imao kuću i obitelj 

Za obitelj Kuprešak život prije Domovinskog rata bio je, kao i za većinu ljudi, ugodan i pitom. Supružnici Marija i Luka (93) radili su u laslovačkoj tvornici 1. maj. Sinovi Vladimir i tri godine mlađi Velimir bili su uzorni momci koji su se nakon škole zaposlili. Obojica su bili aktivni nogometaši, a Velimir je čak igrao i profesionalno, zbog čega se je preselio u Vukovar te se ubrzo tamo i oženio. Vladimir je ostao živjeti u Laslovu. Imao je tu svoju kuću, u jednom dijelu napravio kafić i u njemu je radila njegova supruga dok nije rodila kćerkicu Teu.

- Tea je imala samo dvije godine kad su se u Laslovu počele događati neobične stvari. Selom je počela hodati vojska, bradati četnici. Sve se više spominjao rat. Bilo nam je jasno da to neće dobro završiti. U našem selu uglavnom žive Mađari pa je većina njih otišla rano iz sela. Ostali su starci. I Vladimir je odlučio odvesti suprugu i malenu Teu na sigurno. Odvezao ih je kod kumova u Split. Mi smo se nadali da će on tamo i ostati, no vratio se odmah - prisjeća se mama Marija posljednjih razgovora koje je vodila sa sinom.

I Luka je sinu govorio da je lud što se vratio i pitao ga zašto nije ostao s obitelji u Splitu.

- Ali on je rekao da ne može. Tko će braniti selo ako svi iz njega odu. A u selu je tad bila nekolicina mladih momaka. Oni su se organizirali u nekakvu obranu sela, držali su straže, imali tek pokoju lovačku pušku, neki možda pištolj. Ni uniforme nisu imali. A u selu se pojavljivalo sve više vojske - kaže tata Luka koji sina nije mogao nagovoriti da ode na sigurno.

Ubili ga školski kolege 

U to vrijeme mlađi sin Velimir već je otputovao za Australiju, gdje je otišao živjeti jer je dobio ponudu da za njih igra nogomet. Jednog dana Vladimir je došao kući sa straže i rekao roditeljima da će ih odvesti iz sela na sigurno. Predložio im je da idu kod obiteljskih prijatelja u Čepin. Tata Luka je odmah odlučno rekao da on ne ide nikamo, a i mama se opirala.

- Rekao je da nemam izbora, da uzmem najosnovnije i sjednem u auto. Odvezao me je u Čepin kod tih ljudi. Oni su bili jako dobri, ali sam ja bila očajna. Ne znam gdje su mi djeca, muž ostao u Laslovu. Rijetko je i on dolazio. Govorila sam mu, nemoj sine ići u Laslovo, ubit će te tamo, a on je uvijek rekao da neće njemu nitko ništa nažao učiniti kad je on dobar sa svim ljudima u selu i okolici - pripovijeda nam mama Marija dodajući kako su ga baš ubili oni koji su ga dobro poznavali, Srbi iz Palače i Ćelija s kojima je išao u školu, odrastao, igrao nogomet. Marija se sjeća tog kobnog 4.rujna 1991. kao da je jučer bio. I ne može ga zaboraviti.

Stavili su ga na prugu 

- Tog dana ti dečki koji su ostali u selu podijelili su se u dvije grupe. Jedna je išla prema Ernestinovu, a druga prema susjednom selu Ada. Išli su u proboj jer je napad na Laslovo bio jak i četnici su ga već preuzimali. U polju, kraj jednog malog mosta, grupu u kojoj je bio moj sin su uhapsili Arkanovci, koji su tamo napravili zasjedu. Tjerali su ga da pozove ostale. Stavili su ga na prugu i rekli da dozove druge. No umjesto da ih dozove, on im je signalizirao da bježe. Onda su njih četvoricu, našeg Vladu, Kovača Stjepana, Alberta Josipa i Embera Stjepana odvezli prvo u Palaču, pa u selo Ćelije. Tamo su ih ubili, isti dan. Ja sam sigurna da su ga ubili u 15 sati, jer tad sam osjetila da je dio mene umro - priča tiho mama Marija.

Ni jedan od četiri muškarca koji su bili u grupi s Vladimirom Kuprešakom nije pronađen. Svi se još vode kao nestali.

- Bili smo na ekshumaciji u Ćelijama, gdje je u velikoj grobnici pronađeno puno posmrtnih ostataka, od njih čak 37 ubijenih, ali njega nismo našli. Kasnije smo saznali da su njih četvoricu, nakon što su ih ubili, ubacili u neku grobnicu i zatrpali. Kasnije su ih onda opet otkopali i nekamo odvezli. Kamo, nikad nećemo vjerojatno saznati - priča Marija.

Supružnici Kuprešak, a i Vladimirova supruga i malena Tea saznali su da tate nema tek nekoliko dana kasnije, kad je bilo jasno da je cijela grupa uhićena. Dio događaja koji su uslijedili nakon njihova izlaska iz sela ispričao im je jedan od preživjelih Laslovčana koji je također branio selo.

Kći stalno pita za tatu 

Čim je mogao, tata Luka otišao je na to mjesto gdje su mu zarobili sina ne bi li pronašao ikakve njegove ostatke, što bi mu dalo nekakvu nadu da je još živ.

- Kad je još bila malena, Tea nas je često pitala: ‘Zašto ja nemam tatu?’. I mi nismo znali što bismo djetetu rekli. I zbog nje, i zbog nas samih, nadali smo se da ćemo ga pronaći - kaže Marija. No u proteklih 29 godina ništa im nije dalo nadu. Ni jedno traženje ni jedna ekshumacija nisu urodili plodom.

- Meni samo trebaju njegove kosti, da mu mogu otići na groblje, kao majka. Napravili smo mu grobnicu, pored naše, stavili smo i njegovu sliku. Samo neka nam daju kosti da ga u nju položimo pa onda i mi možemo umrijeti - kaže Marija koja već godinama ne razgovara sa Srbima u svojem selu i okruženju jer za njih ne želi ni znati ni čuti, a ne želi ih ni vidjeti.

- Da su ljudi, rekli bi gdje su odvezli Vladu. Vratili bi mi ga. Ovako nemamo što razgovarati - zaključila je Marija.