Vidjeli ste to već. Na maškarama, karnevalima i fašnicima, među morem raznobojnih i originalnih maski, uvijek se nađe grupica pripitih muškaraca odjevenih u žene.
U nedostatku ideje, vremena ili duhovitosti, poharali su majčin ormar, nagurali dlakave noge u poderane hulahopke, ožbukali lice teškom šminkom i potrpali toaletni papir u grudnjake. Gegaju se u preuskim majičicima, prolijevaju pivo iz plastičnih čaša, mlataraju torbicama i zadižu mini suknje. Sjajno se zabavljaju dok dobacuju lascivne doskočice, pritom se homoerotski trljajući o prepone nemaskiranih prijatelja.
To vjerojatno jest zabavno tijekom srednje škole, možda i u ranim, brucoškim godinama fakulteta, ali nakon nekog vremena dođe ti nekako žalosno gledati kako četvrtaste, bradate vilice uokvirene masnim rumenilom škljocaju u falsetu. Nakon mulačkih dana takve stvari više ne prolaze. Nisu simpatične, nisu duhovite. Otužne su.
Nešto slično radi i Marin Miletić, bivši vjeroučitelj, aktualni saborski zastupnik Mosta i kandidat za gradonačelnika Rijeke.
Ocvali politički redikul koji se, valjda u želji da se prikaže dostupnijim, kulerskijim i naprednijim, uresio naušnicama, tetovažama i njegovanom frizurom nedavno je uspio u eter istovariti impresivnu količinu seksističkog i ekstremističkog smeća koje se ne bi zasramili ni praljudi kojima je doseg rafiniranosti bio udarac toljagom u potiljak.
Afektirajući pred kamerom, Miletić je u jednoj od svojih poslanica ustvrdio da su ljudi koji su se odrekli vjere jednaki psima koji jedu svoje rigotine. Jednaki svinjama koje se vraćaju u blato. Na vrhuncu mlataranja metaforičkim pišulincem, bivši vjeroučitelj je bahato izazvao i pet žena na košarkaški dvoboj, poručivši da mu “ne mogu konkurirat’ ono”.
Nema te garderobe, tetovaže i frizure koja će te učiniti naprednim, Miletiću. Zaostalost, neduhovitost i glupost se ne mogu zamaskirati. Svi je vide, bez obzira koliko tešku šminku nabacio na sebe.
