Mirjana (47) ima 37 kilograma: "Spasite me, nisam jela 5 god."

Sigurna sam da neću još dugo živjeti, a nitko u Hrvatskoj mi ne može pomoći, počinje ispovijed Mirjana Horvat (47) iz okolice Samobora.

Već pet godina nije stavila u usta ni jedan zalogaj. Motorički sustav joj je gotovo otkazao pa više ne može kontrolirati pokrete. Na životu je održavaju bolničke infuzije koje prima izravno u žilu na vratu ili preponama jer joj nigdje drugdje na tijelu više ne mogu pronaći vene. Svaki dan može joj biti posljednji.

Mirjana je visoka 157 centimetara, a teška svega 37 kilograma i nosi konfekcijski broj 32. S anoreksijom se bori više od 30 godina.

- Imala sam 16 godina. U mojem rodnom selu Štitar kraj Županje dečki su mi znali svašta dobacivati. Zaključila sam kako moram skinuti nekoliko kila viška. Tada sam imala 54 kilograma - kaže žena čije umorne oči govore kroz koliku patnju prolazi.

Odluka da smršavi otvorila joj je vrata pakla. Postala je opsjednuta mršavošću i izgledom.

- Sjedila sam s roditeljima za stolom i jela minimalne obroke. Nakon objeda bih trčala u zahod i povratila sve što sam pojela - prisjeća se Mirjana, po struci medicinska sestra, danas u mirovini.

Ubrzo je i one minimalne obroke koje je unosila u sebe smanjila. Doslovno se topila. S navršenom 21. godinom dolazi raditi u Zagreb.

Bolest je već uznapredovala. Zaposlila se u Vinogradskoj bolnici, ali prehrambene navike nije mijenjala. Preživljavala je na jednoj jabuci, koli ili običnom jogurtu.

- U toj bolnici sam radila 22 godine i jako sam voljela svoj posao i kolege - prepričava Mirjana dok mršavom drhtavom rukom pali cigaretu.

- Iako sam bila medicinske struke, bila sam sigurna da nemam problem. Tek sam tada, prvi put u životu, od kolega koji su se zabrinuli za mene doznala kako bolujem od anoreksije - govori Mirjana, koja je, dok smo razgovarali, popila tek šalicu kave.

- Odmah su me počeli liječiti i ja sam se do 25. godine oporavila - kaže Mirjana. Oporavljala se sljedeće dvije godine, a tada je upoznala i supruga. Bio je to slučajan susret na vratima njezina odjela, a pretvorio se u pravu romansu.

Suprugu je ispričala sve o svojoj bolesti i tada je vjerovala da je ona ostala pokopana u prošlosti. Hormonalnom terapijom vratile su joj se ovulacije - menstruaciju nije imala od 16. godine - zatrudnjela je i rodila Darija i Vedrana.

Bili su to dani sreće. Mirjana je vjerovala kako je uz supruga i sinove ostvarila svoje životne snove. I baš kad se činilo kako im više ništa ne može pokvariti planove o mirnom obiteljskom životu, pakao bolesti ponovno se vratio.

- Bilo je to prije devet godina. Imala sam neku virozu zbog koje sam povraćala i imala proljev, no i nakon što je viroza prošla, moje tijelo jednostavno više nije prihvaćalo hranu - s tugom u glasu priča Mirjana.

Bolest joj je počela utjecati i na posao. Svakim danom bivalo joj je sve gore i gore.

- Znala bih doći pacijentici presvući krevet, a čim bih se nagnula, povratila sam kavu koju sam prije popila - dok nam priča, otpuhuje dim i gleda u daljinu. Umor joj se očituje u svakoj pori na tijelu, ali nastavlja svjedočanstvo.

- Bilo mi je jako nezgodno zbog mojih pacijentica, pa sam prestala jesti da više ne povraćam.

Liječnici na odjelu na kojem je radila brzo su prepoznali recidiv anoreksije. Ponovno je morala početi s liječenjem.

- Prve tri godine hranili su me nazogastričnim sondama - to vam od nosa ide cjevčica u želudac. Stanje mi se pogoršalo, pa su mi liječnici odlučili staviti cjevčicu izravno u tanko crijevo, a hranili su me i povremenim infuzijama kroz venu na preponi.

Sljedeće četiri i pol godine infuzije su bile sastavni dio njezina života. Uslijedio je novi šok.

- Prije  godinu dana dobila sam sepsu, bakterijsko trovanje krvi, i to su mi sve morali izvaditi.

Dok govori, glas joj drhti. Pripaljuje cigaretu i otpije gutljaj kave. To će vjerojatno biti sve što je taj dan unijela u sebe.

- Sada svakih nekoliko dana idem u bolnicu, gdje me hrane kroz žilu na vratu ili preponi - kaže i dodaje: “Imam samo jednu želju: pojesti bilo kakav obrok, a da ne povratim nakon toga.”

Kao da joj sama bolest nije dovoljna. Okolina je odbacuje i šikanira.

- Ljudi ne razumiju i misle da sam sama kriva za svoju bolest. Smiju mi se ili me optužuju, a nemaju pojma o kakvoj je muci riječ. Ja nemam nikakvu kontrolu nad njom - objašnjava. Najveća potpora su joj suprug i djeca. Bez njih bi, kaže, sve bilo puno teže. U početku ih, kaže, nije htjela opterećivati svojom bolešću, no to je postalo nemoguće.

I kad se činilo da gore ne može biti, njezina agonija dobila je još jedan čin.

- Prije godinu i pol dobila sam tumor na mozgu. Operirali su me, no posljednji nalazi su loši i pokazuju da se vratio. Jako se bojim za svoju budućnost i čini mi se da je više nemam. Slaba sam i ne mogu se boriti za sebe. Za mene se bore moji liječnici, primarijus Mahnik i profesor Krizmanić na KBC-u Zagreb, oni su moj tim koji skrbi za mene - priznaje Mirjana.

Uvjerena kako sebi više ne može pomoći apelira na bilo koga tko je u mogućnosti da u Hrvatskoj otvori referalni cantar u kojem će pomagati drugim oboljelima od anoreksije i bulimije.

- To će pomoći da se napokon skine ta stigma koju nam društvo tako lako prišije, a nema pojma s kakvim se problemima borimo - zaključila je Mirjana.

O svojoj dugogodišnjoj borbi s opakom bolešću napisala je knjigu, a o njoj su snimili i dokumentarni film koji je trebao biti završen do kraja travnja.

Prema podacima udruge Nada, od anoreksije nervoze i bulimije u Hrvatskoj pati oko 90.000 ljudi, a svaki dan se jedna žena ubije ili umre od posljedica bolesti. Najčešće žrtve bolesti su žene u dobi od 10 do 35 godina, ali nisu pošteđeni ni muškarci, koji se sve češće znaju naći u raljama ove opake bolesti, koja doslovno uništava organizam.

U Hrvatskoj nema ustanove koja bi pomogla oboljelima

Tjednik 24express u broju od 30. ožujka u velikoj reportaži o anoreksiji i bulimiji donio je bolne ispovijedi oboljlelih. Pričaju o borbama koju vode s bolešću, paklu kroz koji prolaze i kako ih okolina osuđuje, a nikoga nema da im pomogne.