News

Komentari 41

'Mog sina su iz logora vodili na razmjenu. Nikad se nije vratio'

'Mog sina su iz logora vodili na razmjenu. Nikad se nije vratio'

U to vrijeme živjeli smo u Sigecu, selu kraj Koprivnice. Dražen je bio jako dobar sin. Poslušan. Odslužio je vojni rok, no nije mogao naći posao, počela je priču Draženova majka...

Sina Dražena sanjam često. U snu mi dođe, poljubi me, upita kako sam, kako su mu sestra i tata. Točno ga mogu vidjeti, onakvog kakav je bio. A onda se probudim, sjednem na krevet, gledam... Nema nikoga. Nada postoji, ja se i sad nadam da ću ga naći. Ali je nada sve manja kad vidim da prolaze dani i noći, a njega nema. Ničega nema,,,, govori nam Milka Takač (74) iz Koprivnice.

POGLEDAJTE VIDEO:

Svojega Dražena, tad pričuvnog policajca, posljednji put je vidjela 20. kolovoza 1991. godine kada su policajci došli po njega i odveli na obuku. Trag mu se zauvijek izgubio u srbijanskom logoru na Bučju, a Milka već 29. godinu sa sobom, poput bremena, nosi svu bol, prazninu i patnju za nestalim sinom.

Čekali Dražena, došli policajci 

- U to vrijeme živjeli smo u Sigecu, selu kraj Koprivnice. Dražen je bio jako dobar sin. Poslušan. Odslužio je vojni rok, no nije mogao naći posao. Pozvali su ga na obuku pričuvnog sastava policije. Odradio ju je po okolnim selima koja su već mirisala na rat. Stražario je u okolici Koprivnice. A onda je, tog 20. kolovoza u predvečerje, pred našom kućom stao policijski kombi s upaljenim rotirkama. Dražen je taj dan bio nešto prehlađen i ležao u krevetu. Upitao me: ‘Mama, što je to?’. Osjećala sam nelagodu, no rekla sam mu da je policija, ali ne znam što je. Otvorila sam vrata, pokazali su mi iskaznice i pitali za Dražena. Ustao je, razgovarali su, potpisao je papir koji su mu dali. Potom su mu rekli da se spremi i pođe s njima. Suprug i ja pitali smo kamo ga vode, a oni su kratko odgovorili da ide na obuku i da će se vratiti za osam do deset dana.

Dražen se samo pozdravio s nama i nakon toga se nikad više nije javio niti došao - prisjeća se Milka trenutka koji joj je zauvijek promijenio život. I za koji bi, više od svega na svijetu, željela da se nikad nije dogodio. Punih mjesec dana Milka, njezina kći i suprug ništa nisu znali o Draženu. Dani su im prolazili isključivo u iščekivanju njegova dolaska. No umjesto voljenog sina, na vrata su im zakucali policajci u civilu.

Kombi se vratio prazan 

- Rekli su nam da je Dražen u Pakracu, da nas pozdravlja i da će se uskoro vratiti s grupom s kojom je otišao. To je unijelo malo mira i sreće u naše živote. I dalje smo čekali, ali mirniji. A onda, dva tjedna nakon te umirujuće vijesti, na vrata su opet pokucala dva policajca. I pitali je li Dražen kod kuće i koje oružje ima. Suprug i ja u čudu smo se zagledali u njih. Rekli smo im da o sinu ne znamo ništa već više od mjesec dana i da se treba vratiti iz Pakraca. Odgovorili su da ga traže i pomislili da je možda doma. Onda su se okrenuli i otišli, a suprug i ja smo ostali s golemim nemirom. Suprug je bio srčani bolesnik i nije bio sposoban za traganje jer je bio više u bolnici nego kod kuće. Odmah sam se uputila u policijsku postaju u Koprivnicu. Tražila sam razgovor sa šefom postaje, objasnila mu da su nas posjetili doma te upitala što se dogodilo s Draženom i zašto ga traže. Malo je šutio, a onda rekao da o njemu ništa ne zna i da je možda poginuo. Eto, i dalje ga tražimo, ali bez rezultata - govori Milka dok u ruci gužva papirnati rupčić. Priča nam kako je obišla i Bučje te sva okolna mjesta, nazočila svakoj razmjeni i sa sinovom slikom u rukama izgubljeno tumarala među masom. Bez uspjeha.

Problemi sa žući i bubrezima 

- Čula sam da je moj sin bio zatočen u logoru Bučje. Vezanih ruku i očiju s Bučja su 22. rujna oko 10 sati u kombiju odvezeni prema Kusonjama, na navodnu razmjenu u Pakrac. Do te razmjene nikad nije došlo, a taj isti kombi vratio se u 18 sati u logor Bučje. Prazan, bez zarobljenika. Nemojte me ni pitati kako sam se osjećala. Kako se može osjećati majka kojoj nestane dijete? Suprug mi je umro 2001. godine.

Tuga za sinom mezimcem ga je dokrajčila. Dražen je volio nas oboje, ali za tatu je bio više vezan - pomalo sramežljivo priznaje Milka. Lice joj je umorno i naborano, a pokreti spori. No kad priča o nestalom sinu, lice joj zasja, a oči bljesnu.

- Dražen je volio ples, muziku, druženja... Često sam ga pitala ima li djevojku, a on bi mi odgovarao: ‘Mama, ma to je samo prijateljstvo!’. Sve do vojske aktivno se bavio nogometom u seoskom klubu - pripovijeda Milka, dok joj pogled bježi na sinovu fotografiju. Jedinu koju ima. A onda nas pogleda, vrati se u stvarnost te opet rastuži i klone.

Osim na život, sinov nestanak odrazio joj se i na zdravlje. Oboljela je od dijabetesa, operirala žuč, a sad ima problema s bubregom. Ponavlja kako se samo nada i priželjkuje da dođe dan koji će joj, osim goleme tuge i bezbroj suza, podariti i tako željeni spokoj.

Imao je samo 20 godina 

- Da nađem sina, značilo bi mi sve. Da se smirim. Teško bi mi bilo, ali bih se smirila, znala gdje počiva. Ovako palim svijeće kraj križeva, u ovom stanu, na suprugovu grobu. Osim suprugu, zapalim je i Draženu. Kad je nestao, imao je 20 godina. Nepuna četiri mjeseca dijelila su ga do 21. rođendana. Svakog 21. siječnja, na njegov rođendan, uplatim misu.

Nije točno da vrijeme liječi sve rane, kao što kažu. Dok sam živa, neće biti lakše i ova bol nikad neće proći - priznala je Milka. Danas živi u stanu u Koprivnici. Sama je. Kći joj se udala i zasnovala obitelj, suprug preminuo, a Dražen nestao. Na kraju razgovora kroz suze je zamolila sve koji nešto znaju o sudbini njezina nestalog sina da svoja saznanja prijave i da joj pomognu pronaći tako željeni mir.

Najčitaniji članci