'Mog tatu su tukli do smrti, a onda su ga umotali i odnijeli...'

Antun Oblak iz Prekopakre oca Viktora traži od 1991. godine. Kako je čuo, pripadnici banjolučkoga korpusa njegova su tatu odveli iz kuće u Lipiku. Nakon Bijele stijene završio je u logoru Bučje, odakle mu se gubi svaki trag.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Oca sam vidio te godine u rujnu u centru Lipika. Sjedio sam sa suborcima na kavi, a on je prolazio i rekao da žuri kući odnijeti kruh. Nije htio ni sjesti. Supruga mi je otišla u izbjeglištvo, a ja sam ostao u Prekopakri braniti svoju kuću i svoj grad.

U to ratno vrijeme nečiji nestanak nije bio neobičan. Očev nestanak prijavio sam 1992. godine Crvenom križu, no stalno sam se nadao da će se ipak vratiti kući. Da će se vratiti kao što su se ostali vratili. No kad ga nije bilo na razmjeni zarobljenika 16. siječnja 1992. godine, nada se počela gasiti - otirući suzu pripovijeda Antun.

Bolno mu je govoriti o ocu

Od nekih preživjeli logoraša iz zloglasnog Bučja tad je doznao da mu je otac ubijen.

- Ispričali su mi kako su krvnici tatu izveli iz te prostorije 2. ili 3. prosinca 1991. i vratili ga potpuno prebijenog. Gotovo da i nije davao znakove života. Nakon nekog vremena došli su s nekom dekom, stavili ga u nju i odnijeli. Od tada mu se gubi svaki trag. Puno puta sam obilazio to Bučje, te objekte, od kojih su ostale samo ruševine. No ja ni dan danas ne znam gdje su zakopali moga tatu - govori Antun. Priznaje kako mu je vrlo emotivno i bolno govoriti o njegovu nestanku te da tvrdnja kako vrijeme liječi sve rane nije točna.

- Tata mi fali i dan danas. Emocije se posebno uskovitlaju kada dođu Svi sveti, Božić, Uskrs... Nemaš gdje zapaliti svijeću. Nemaš se gdje pomoliti. I to su dani kad ga sanjam. A obično ga sanjam da mi dolazi. Onda se odvezem do Spomen doma Bučje, zapalim lampaš i pomolim se - iskreno priznaje Antun.

Otkad je u mirovini, kaže, rijetko odlazi na Bijelu stijenu, gdje je njegov otac odveden prije Bučja. Dok je vozio kamione, zastao bi na tome mjestu, promislio i prisjetio se svih uspomena na nestalog oca. A onda bi ga put odnio nekuda dalje i svoju bol duboko bi potisnuo.

- Moj otac je bio vrlo dobar čovjek. Dobar kao kruh. Uvijek je bio miran, tih, povučen, ali uvijek za društvo. Nije bio nimalo strog. Među prvima je uzeo člansku iskaznicu HDZ-a i živio je za Hrvatsku. Eto, slobodnu Hrvatsku, nažalost, nije doživio. Nekoliko godina nakon njegova nestanka, kad sam shvatio da više neće doći, e, to je bilo najteže - spuštajući pogled kaže Antun.

Vjeruje da se u pronalasku nestalih sve ove godine moglo više učiniti. No, kaže, zašto se nije učinilo, to mora odgovoriti netko drugi.

Nije bilo lako preživjeti rat

- Ja sam bio ponosan na svog tatu. Imao je kćer Josipu i nas tri sina. Vlado je mrtav, Kruno i ja živi. Do mirovine je radio kao konobar. Kad su ga odveli, imao je 61 godinu. No ne bi se reklo da je imao toliko. Bio je vrlo vitalan - kaže Antun. I njegova je kuća u ratu uništena. Tenkovi su, kaže, prolazili njegovom ulicom i gađali kuću po kuću.

- Nije bilo lako preživjeti rat. Ja sam bio u ratu, branio svoju kuću i grad, a supruga je s djecom bila u izbjeglištvu. Kad sam došao na kućni prag, kuću u kojoj je do nedavno bio naš dom našao sam bez krova, prozora, vrata... Sve je bilo izbijeno. Nakon rata svoje razrušene domove obnavljali smo sa srcem i voljom. Vjerovali smo da će sve biti bolje i da slijedi novi početak.
U jednu ruku sm razočaran, u drugu nisam. Imam svoj mir, svoju slobodu, a da je moglo bolje, moglo je - niže Antun.

Da nađe posmrtne ostatke oca, kaže, našao bi svoj mir.

Nada se da će se netko javiti

- Da nađem njegove posmrtne ostatke, bio bih sretan čovjek. Napokon bih njegove kosti mogao pokopati u Lipiku, uz njegovu majku, gdje mu je i mjesto. S mene bi pao velik teret. Ovako ne znaš ništa i kada dođu teški dani, kad želiš otići na posljednje počivalište nekog svog, nemaš kamo. Tu na mjestu bivšeg logora Bučje znam da je fizički bio. Još ima ljudi koji i danas u Bučju žive i sigurno nešto znaju, ali ne žele reći. Svi šute - s gorčinom govori Antun.

Boli ga što su prošle tolike godine, a nitko se nije zauzeo za to da se nešto učini, da se ljudi pronađu i da se ta agonija prekine.

- Sve nas koji tražimo svoje najmilije boli ista stvar. Evo, Drago Klaić našao je svoju majku u BiH, i to uz pomoć vas iz 24sata. Tko zna, možda je moj otac negdje u Bosni, možda je tu, možda mi vi pomognete da se netko javi i pokaže gdje su njegove kosti. A da znam da me može čuti, rekao bih mu da se vrati kući. No bojim se da se neće nikad vratiti - zamišljeno govori Antun. Umirovljeničke dane provodi radeći sitne poslove oko kuće, družeći se sa suborcima koji su još živi.

- Ne tražim samo ja svog oca. Ima ih još. Svi mi dijelimo istu bol. I zaista bih volio da se netko nađe. Ti ljudi nisu zaslužili tako skončati i da se ne zna gdje su im kosti - zaključio je Antun.