Ministar Tomo Medved uručio mi je na identifikaciji 22. srpnja vjenčani prsten koji su pronašli uz mog muža. Uz njega su bili mali dio krunice koji nije istrunuo, vozačka, osobna, moja slika i slika djece, kalendar i plastificiran blokić. Sve je, naravno, izblijedilo, ali opet se vidi, zaista čudo. Ekshumirali su ga na Blagdan svetog Ante i to mi je, uz njegov pronalazak, još jedan dar. Da ga pokopam pored njegova sina, gdje ću im se jednog dana i ja pridružiti. A sad su otac i sin gore, na nebu, s našim najmilijima, kratko nam je sada rekla Zagrepčanka Gordana Ban (57).

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

05:47

Priču s ovom ženom, koja je supruga Ivu Bana, hrvatskog branitelja, tražila od 1991., objavili smo u srpnju 2017. godine. Samo nekoliko mjeseci prije toga od zloćudne bolesti preminuo joj je sin Josip. Pokopala ga je u grob namijenjen njegovu ocu, kojem se zadnji trag gubio u Kukunjevcu kraj Pakraca.

Tad nam je pričala kako je nestalog supruga posljednji put vidjela u listopadu 1991. Dragovoljno se prijavio braniti domovinu i Gordana je to saznala slučajno, kad su šetali Trgom bana Jelačića. Rekao joj je da samo pričeka dok pozdravi svoje dečke.

- Pitao ih je: 'Kad ćemo mi ići?' Pitala sam ga kamo se to sprema ići, a on mi je priznao da se prijavio. Ostala sam šokirana. Došlo mi je da kriknem da ga brišu s tog popisa. Ali ostala sam nijema. Objasnio mi je da se, gledajući sve što se događa kod nas, u njemu rodila silna želja učiniti nešto za svoju djecu, da bolje žive i da slobodno šeću svojom zemljom - priča Gordana.

Sin Josip tad je bio 11-mjesečna beba, a kći Marina curica od tri i pol godine. Oboje, a posebno kći, bili su jako vezani za oca, tako da je njegov nestanak ostavio snažan trag na njihovu odrastanju.

- Tri dana prije no što će otići u Pakrac, rekao mi je da s djecom odem u Sloveniju i budem na sigurnom. Zagrlio ih je i poljubio te rekao mom ocu: 'Čuvajte mi ženu i djecu'. Otišla sam k sestri u Zaprešić i suprug mi se danima nije javljao. Nije mi ostavio nikakav broj telefona, nisam znala ni gdje su, samo da su s Merčepovom postrojbom otišli za Pakračku poljanu. A onda je jedan dan zazvonio telefon. Zvao me otac suprugova suborca Mije Lončara i rekao mi da je Mijo teško stradao, izgubio stopalo i pitao što je s mojim mužem. Rekla sam mu da nemam pojma, da samo znam da je otišao u Pakrac. I tad je počela potraga - svjedočila je Gordana.

Oslonac u najtežim životnim trenucima bila joj je majka Božena, koja se, dok je Gordana radila, brinula o unuku i unučici. No Gordana je 2020. izgubila i nju.

- Svojoj djeci sve sam ispričala. Josip nije razumio što se događa i, kad bi vidio drugu djecu sa svojim očevima, samo me pitao: 'Mama, a zašto ja nemam tatu?' Skrivajući suze, objašnjavala sam mu da je njegov tata išao u rat i kako bi dao život da njemu, njegovoj sestrici i svoj djeci ove zemlje bude bolje - govorila nam je ova hrabra majka.

Nije znala odakle bi krenula, koga bi išta pitala, kome bi se obratila. U MUP-u su joj rekli da njezina supruga nema na popisu mrtvih, ali to ju nije tješilo. Željela je doznati istinu.

- Nažalost, nisam je doznala. Čula sam od suboraca da je vozio srpsku samohotku koju su u borbi zauzeli i da su trebali pokupiti neke ranjenike i vozilo iz jarka. U retrovizoru je vidio da je netko pretrčao iza njih i rekao kolegi koji je bio u kupoli za mitraljezom da se okrene. Tad je pala prva granata i raznijela gusjenicu, svi su poiskakali ili poispadali. Ranjeni Mijo, koji je cijeli šaržer ispalio po zgradi iz koje su pucali, ispao je od siline granatiranja i vikao: 'Dajte mi granatu da se raznesem! Utrpali su ih u neko vozilo Hitne pomoći koje je išlo s njima po ranjenike i na felgama se odvezli do baze. U toj akciji nestao je i suborac Ratomir Dragić, kojeg također još nisu pronašli. I dalje više ne znam ništa – s bolnim uzdahom govorila nam je tad Gordana.

Područje nestanka pretraživano je u više navrata, a prilikom terenskog izvida tijekom lipnja ove godine pronađeni su i ekshumirani posmrtni ostaci Ive Bana i suborca Ratimira Dragića, koji su potom prevezeni na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku. Identificirani su DNK metodom. Gordana sad zna sve. Tri desetljeća potrage, nadanja, razočaranja, tuge, depresije, iščekivanja i straha sad je iza nje. Od supruga se s kćeri oprostila nakon identifikacije, a na posljednji će ga počinak ispratiti 4. kolovoza na zagrebačkom groblju Miroševac. Ondje će, u miru i spokoju, njezin suprug počivati uz njihova sina.

Deset obitelji iz naših priča o Nestalima našlo je svoje najmilije

Od 2016., kad smo počeli serijal "Nestali", do danas deset obitelji koje su nam ispričale svoje tužne i bolne priče te kalvariju koju su prolazili tražeći ih, pronašle su svoje najmilije. Zahvalni su što su imali sreću u nesreći dobiti bar košćicu i položiti je u grob, znati mjesto na kojem počivaju, znati da su tu i da uvijek mogu doći zapaliti svijeću, isplakati se, porazgovarati...

O svojoj neprežaljenoj ljubavi, Dadi Tutiću, koji je ubijen i bačen u masovnu grobnicu kraj zloglasne vile Gavrilović u Petrinji, te o višedesetljetnoj potrazi za njim Davorka Tutić pripovijedala nam je 2017. godine u serijalu "Nestali".

Tri godine kasnije i ona je, uz ostale sugovornice iz serijala, Mariju Raužan, Miru Nikl te rodbinu i prijatelje Žarka Manjkasa Crvenkape, zaključila najmučnije poglavlje svog života. Ovaj Međunarodni dan nestalih neće dočekati s pitanjem koje 29 godina nije silazilo s njezinih usana: Gdje je nestao moj suprug Dado? Nakon agonije traženja od 16. rujna 1991. godine, kad mu se zameo svaki trag, Davorka ga je u lipnju 2020. identificirala na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati. I pokopala u rodnom Sisku, u grobnici koju je rezervirala prije mnogo godina, nadajući se da će ga kad-tad pronaći.

- Sretna sam, ali i beskrajno tužna što mi se moj Dado vratio kući nakon toliko godina. Konačno je pronašao svoj mir. I ja uz njega. Naša kalvarija je završila. Prve dane nakon pokopa dolazila bih na grob i pitala samu sebe: 'Bože, jesam li ga zaista našla nakon toliko godina boli, patnje i truda?' - rekla nam je Davorka.

Tužnu ispovijest o traganju za nestalim suprugom Marijanom, Marija Raužan ispričala nam je krajem 2016. godine u serijalu "Nestali". Šest mjeseci kasnije identificirala je muža.

- Pronalaskom suprugovih posmrtnih ostataka našla sam svoj mir. Iako su i danas prisutni ona muka i nelagoda, nema više iščekivanja. Mnogo lakše živim i, kad me uhvati žuta minuta, odem suprugu na grob i zapalim mu svijeću.

Imam komadić tog hladnoga kamena i daj Bože svim obiteljima da pronađu svoje nestale iz Domovinskog rata - iskreno kaže Marija Raužan (66).

Olakšanje i spokoj osjetili su i rođaci legende Domovinskog rata Žarka Manjkasa Crvenkape. Poginuo je u HOS-ovoj štafeti smrti 1991. godine u Bogdanovcima. Posmrtni ostaci pronađeni su tek početkom 2020. u Marincima, a rođak Nikola Vidmar identificirao ga je u veljači 2020. godine na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati.

O Žarku Manjkasu Crvenkapi lani u lipnju pričali su nam suborac Damir Radnić (62) i školski prijatelj Stjepan Dugan (54).

Obitelji nestalih supružnika Stipe i Evice Penić, Marije Cerenko, Ane Horvat, Pere Mamić i Vlade Valentića svoje tužne priče o traganju za njima ispričali su nam tijekom 2018. godine. Nakon gotovo 30 godina, uz još petero sumještana, ekshumirani su u studenom 2021. iz masovne grobnice na mrciništu nedaleko od Bobote, a svi su ubijeni jednim ili dvama mecima u glavu.

- Odmah sam prepoznala mamine ostatke. Ona je imala očnu protezu, umjetno oko, koje sam odmah vidjela na slikama s ekshumacije. Prepoznala sam i njen nakit, naušnice, odjeću. Strašno mi je to vidjeti, ali osjećam kao da mi je kamen pao sa srca jer konačno imam mjesto na kojem ću je pokopati, posjetiti na grobu, koji već godinama stoji prazan i čeka - kroz suze nam je ispričala Perina kći Vera Perković.

Pera Mamić iz Tenje imala je 65 godina kad su je četnici iz njezine kuće u starom dijelu sela odveli u improvizirani logor u kinodvorani u centru sela. Onamo su doveli još 15-ak ljudi koji su ostali u svojim kućama nakon pada sela misleći da im nitko neće ništa nažao učiniti jer nikome nisu ništa skrivili. No Pera je, kao i ostali, bila u krivu. Samo zato što je Hrvatica četnici su je u kinodvorani tukli i zlostavljali, a nakon nekoliko dana kamionom odvezli u nepoznato i ubili.

- Godinama sam intenzivno tražila informacije o mami, koja je ostala u Tenji jer nije željela napustiti svoju kuću. Stara žena bila je uglavnom u kući kad je selo okupirano. Metkom u potiljak ubio ih je čovjek kojeg su dobro znali, četnik iz Tenja koji je odrastao s njima i igrao se u prašini s njihovom djecom. Za zločin mu je suđeno u Beogradu, ali je oslobođen - kaže ogorčeno Ivka Trajković (74) iz Tenja, koja je u otkrivenoj grobnici konačno pronašla majku Mariju Cerenko.

Priče iz serijala o nestalima u Domovinskom ratu možete pronaći OVDJE.