'Mrzim Dinamo, srpsko ime to'. U ovoj državi srpstvo je postalo nova mjerna jedinica za mržnju

U ožujku 1994. godine, nakon pobjede tadašnje Croatije nad Hajdukom (!) Franjo Tuđman obratio se malom Matiji. "Daj da ti nešto objasnim. Čuj, jesi iz Zagreba? Dinamo ti ima u srpskom Pančevu i albanskoj Tirani i svuda. A sad budi za Croatiju. Ona ti je nastavak i HAŠK-a i Građanskog i tog Dinama".

A jučer je Marko Livaja, nakon pobjede Hajduka nad Dinamom u Maksimiru, zajedno s navijačima koji su ga nosili na ramenima skandirao "mrzim Dinamo, srpsko ime to".

Tko bi rekao da će se zvijezda Hajduka složiti s Tuđmanom.

Dinamo, Pančevo, srpsko ime i sve to.

Da je barem Livaja, zvijezda Hajduka, skandirao "Mrzim Dinamo, komunističko ime to", možda bi to imalo više smisla. Barem bi bilo činjenično utemeljeno. 

Hajduci u Srbiji

Dinamo je svojedobno dobio ime po imenjaku iz Moskve, a Dinamo je bio česti naziv klubova u komunističkim i socijalističkim zemljama. Dok je Hajduk, na užas Torcide, bilo često ime klubova u Srbiji.

OFK Hajduk iz Kule osnovan je 1912. godine, godinu dana nakon splitskog Hajduka, dok je u Beogradu djelovao OFK Hajduk još od 1936. godine. Ali to u ovom kontekstu nije bilo toliko bitno. Bitno je da se Dinamo mrzi zato što je "srpsko ime to".

Legitimno je, iz navijačke perspektive, mrziti svog najvećeg suparnika i protivnika, ponižavanje i vrijeđanje ustaljeni je ritual svih navijačkih skupina, pa i igrača kad se nađu na ramenima navijača nakon velike pobjede u Zagrebu. I legitimno je da Livaja, zajedno s Torcidom, mrzi Dinamo. Osjećaj je sigurno uzajaman.

Šovinistička mržnja

Problem, u kontekstu hrvatskog društva, nastaje kad mržnja izvire iz šovinizma. Kad se Dinamo mrzi zato što je "srpsko ime to", a ne "zagrebačko, purgersko, komunjarsko" ili kakva se etiketa još mogla tu zaljepiti.

Uostalom, zašto Torcidi i Livaji na njihovim ramenima nije bilo dovoljno da se mrzi Dinamo "komunističko ime to"? Pa i to bi se uklopilo u postojeću društvenu klimu u kojoj se sve "nehrvatsko" proglašava "komunističkim". 

Titov klub

Samo, je li mržnja prema komunizmu jednako jaka kao mržnja prema srpskom imenu? Osim što Hajduk opet ima nasljeđe crvene zvijezde u grbu. I što su mu Bad Blue Boysi jučer s transparenta poručili "Vi ste Titovi, Tito je vaš".

Možda je ovaj jučerašnji događaj nakon slavlja Hajduka u Zagrebu marginalan, bizaran, nekome i bezvezan, ali u širem kontekstu on opet govori o tome koliko su duboko nacionalistička mržnja i šovinizam infiltrirali u društvo, pa i u sport.

Jasno, i Bad Blue Boysi godinama su grafitima poručivali "Mamiću Srbine", što je po njima trebala biti najteža uvreda za osobu koju su pokušavali otjerati iz njihove svetinje. Riječ "Srbin" i srpstvo, kao i "srpsko ime to" postali su ultimativno poniženje, verbalni mač zabijen duboko u srce protivničke strane.

Koja, pak, svojim muralima, poziranjem s ustaškim simbolima i drugim manifestacijama najvećeg hrvatstva pokazuje gdje bi joj mogla biti najbolnija točka.

Tuđmanovo nasljeđe

Torcida i Livaja riješili su spor. Njih se nazivalo Titovim klubom, oni Dinamu uzvraćaju "srpskim imenom". Poput srpskih imena ministara u SDP-ovoj vladi koje je ne tako davno na HDZ-ovu skupu nabrajao Josip Đakić. Poput nekih političara kojima se rugalo zato što su mijenjali svoje "srpsko" prezime. 

Teško je sada to znati, ali moguće je zamisliti da bi se Franjo Tuđman pridružio Livaji i Torcidi u onom skandiranju. To je njegova Hrvatska.