Mučili su je: 'Mamu su tukli na ispitivanju, urlala je od boli...'

Autobus sa ženama zarobljenima u Borovo Commerceu stao je ispred sportske dvorane u Borovu Selu. Jedna po jedna izlazile su spuštenih glava i pogleda, ne želeći ni gledati u naoružane bradate spodobe koje su ih okruživale.

POGLEDAJTE VIDEO:

Prije ulaska u dvoranu do Sabine Brekalo došla je žena, nešto joj rekla, uhvatila je pod ruku i povela niz ulicu. Dvojica vojnih policajaca JNA krenula su za njima i vratili Sabinu među zarobljenice.

Sin se dugo nadao da je živa

- Mama je završila u dvorani, odakle su žene odvodili na ispitivanja. Prije nje ispitali su susjeda Stipu. Pretukli su ga jer su znali da je bio branitelj. Znali su i da smo tata i ja branitelji pa su mamu na ispitivanju tukli da je urlala od bolova. Kad su je vratili u dvoranu, samo je pogledala u tetu. Povukla je rukom preko vrata, što je značilo da će je zaklati. Mamu su odvojili s nekolicinom žena. Zadržali su ih u Borovu Selu te vjerojatno od nje tražili informacije o ocu i meni. Kad ih nisu uspjeli dobiti nakon svih tortura, odlučili su je ubiti. U toj grupi odvojenih bila je i žena čije su tijelo kasnije pronašli u Iloku. Za pretpostaviti je da su ih ubili stotinu metara od te dvorane i bacili u Dunav. Zato i danas tamo palimo svijeću - započinje Zoran Brekalo (52) priču o nestaloj majci.

Dragovoljac, branitelj Vukovara i Vukovarac sa zagrebačkom adresom teško se miri s činjenicom da je nema. Dugo se nadao da će je negdje pronaći živu.

- Čuo sam da su im četnici u Borovu Selu rekli: ‘Kad ste mogle kuhati ustašama, možete i nama četnicima’. Mislio sam da su je zatočili kao robinju. S godinama sam izgubio nadu. Proganjalo me što se nemam kome obratiti i pitati gdje je mama. Mi samo hodamo uokolo, palimo svijeće i molimo Boga da se netko pojavi. Kad su mamu odveli, sestra Željka imala je 20 godina. Kao vojnik sam razmišljao o tome da mi otac, koji je nosio pušku, može snositi odgovornost ako se nije ponašao dolično. Ali moja mama u rukama je imala samo kuhaču - ogorčen je Zoran.

A Sabina i suprug Božo bili su normalni, radni ljudi. Živjeli su u Borovu naselju u koje su se doselili iz Hercegovine.

- Moji roditelji pobliže su se upoznali u Vukovaru. Tu su se 1965. vjenčali. Mama je radila u tvornici Borovo, a tata kao zidar u vukovarskom Građevinaru. Isticali su se samo po napornom radu i poštenju - kaže Zoran. Kad se mlada hrvatska država 1990-ih našla na prekretnici i kad se pojavio HDZ, obitelj Brekalo ga je poduprla.

Radila u tvornici Borovo

- Uvijek smo osjećali pritisak života na granici, blizinu Srbije, Borova Sela, mnogo Srba. U Borovu naselju je živjelo 17 nacija. Ali kad živite u duhu vjere, u poštenom radu, ne očekujete probleme. Problemi su se pojavili nakon napada na naše policajce u Borovu Selu. Tata i ja već smo tad stražarili po naselju. Banijska brigada počela se postrojavati u Bogdanovcima. Nismo imali oružja jer nismo mislili da će nam trebati. Imali smo sve vrste bušilica, brusilica, pila, lopata..., svega što treba za gradnju doma. Tata i ja povremeno smo odlazili stricu u Njemačku na privremeni rad te smo nekoliko puta od tamo kombijem dovozili oružje. U travnju 1991. dovezli smo kontingent medicinske opreme i oružja. U taj kombi uspjeli smo ugurati sestru i izvesti je iz Vukovara. Mama nije htjela ostaviti oca. Imala je osjećaj da mora ostati - prisjeća se Zoran početaka rata u Vukovaru. Kao i većina branitelja, bio je u 204. vukovarskoj brigadi. Suprugu i dijete je kukuruznim putem izveo iz grada i poslao u Njemačku. U srpnju su napadi na Borovo naselje postali jači pa je Zoran natjerao mamu i druge žene iz ulice da odu u atomsko sklonište Borovo Comerrcea. Bila je jedna od deset kuharica koje su brinule za obroke ljudi koji su do pada grada dolazili u Borovo Commerce.

Dok se još moglo, Zoran je nekoliko puta mamu htio izvesti iz grada, ali nije uspio.

Bila je čvrsta i jaka

- Jednom sam je silom stavio u auto. S nama je išla i susjeda s dvoje djece. Htio sam ih izvesti iz grada, na sigurno, ali u prigradskom naselju Lužac počelo je strahovito granatiranje. Svi smo izletjeli iz automobila i sakrili se u prvu kuću koja nije imala podrum. Djeca su bila toliko uplašena da je jedan noktima kopao beton u hodniku i raskrvario nokte. Plakao je i vrištao od straha jer nije bio u podrumu. Mama je rekla da ih vratim u Borovo Commerce - prisjeća se mučnog događaja Zoran koji kao da si ne može oprostiti što je propustio priliku spasiti mamin život. Zadnji put ju je vidio 29. rujna 1991., kad je sa suborcem iz Vukovara došao u Borovo pokupiti municiju i baterije te obići zapovjedništvo.

- Nismo puno pričali jer to nije bilo prvi put da sam je posjetio. Bila je vrlo čvrsta žena. Vidio sam da joj nije svejedno, no bila je uvjerena da ćemo sve to pobijediti. Nije kukala, nije plakala - priča Zoran, kojemu je obitelj u tom trenutku bila razasuta. On je 30. rujna izašao iz Vukovara i došao u Vinkovce po gorivo.

Više se nije mogao vratiti. Kasnije je saznao da je otac lakše ranjen na položaju u Slavonskoj ulici i da je završio kod Sabine u Commerceu. Nakon pada grada, kad su svi istjerani iz Commercea, Sabinu i Božu su razdvojili. Božo je u koloni s muškarcima ušao u autobus koji je otišao za Bobotu, što ga je spasilo, a Sabina je utrpana u autobuse koji su krenuli za Borovo Selo.

Samo želi pronaći majku

- Otac je drugom trasom završio na bogojevskome mostu, gdje su ih izveli iz autobusa i četnik ga je udario kundakom u glavu. Pao je kao pokošen. Ruke su mu bile svezane te ga je susjed Blago Crnjac uspio zgrabiti i uvući u autobus. Od Bogojeva do Mitrovice u nesvijesti je ležao na podu autobusa. Probudili su ga polijevajući ga vodom po glavi u Mitrovici. Da je ostao tad u Bogojevu, ubili bi ga. Tom susjedu mogu samo zahvaliti što mi je spasio oca - priča Zoran dodajući kako je otac prošao logore u Stajićevu i Nišu te sa 66 godina umro u Zagrebu nadajući se da će pronaći ženu.

- To iščekivanje barem nekog saznanja nešto je prestrašno. Volio bih djeci i unucima reći gdje je grob moje majke, da odu zapaliti svijeću. Strašno mi je što mi nema mame, sestrične, tetka, najboljeg prijatelja, nema mi pola ulice, a nitko me nikad nije pozvao na razgovor ni pitao znam li nešto. A privatno znam da troje ljudi koji su tad živjeli u Borovu Selu sad žive u Borovu naselju. Imamo izjave svjedoka iz tadašnjeg vremena, imenom i prezimenom ljude koji su bili na nekome mjestu. Ali te ljude nikad nitko nije ništa pitao. Nakon 27 godina pitam se trebam li ja tražiti svoju mamu ili onoga tko ju je odveo? A što je najtragičnije, pojedinci koji bi mogli dati informaciju su ovdje, oko nas, ali ih nitko ništa ne pita. A kad bih nešto i priupitao te ljude, nastali bi problemi. Iskreno bih želio da mi se netko javi s bilo kakvom informacijom, da imam priliku pronaći svoju majku, bez obzira na to u kakvom stanju. Da joj i ja mogu upaliti svijeću te reći: ‘Da, tu je moja mama’ - zaključio je na kraju razgovora Zoran Brekalo. Dodao je kako možda ne živi u rodnom Vukovaru, ali živi i diše s njim.

Pokretanje videa...

01:26