Muž je spašavao sina od vatre, a Kornati su mi ih obojicu uzeli

Spremila sam tog poslijepodneva ručak sinu Anti i čekala ga. Otišao je u smjenu nešto kasnije od svojeg oca, a kako ga je Frane Lučić zvao jer su morali nositi nekakvu zalihu vode, nisam željela zivkati dok je na poslu. Otišla sam prijateljici. Pitala me smeta li mi jugo koje je deralo toga dana, na što sam se začudila pitanju jer sam se osjećala sjajno. Poslijepodne sam ih već počela zvati, no nisu mi se javljali. Nije bilo signala. Nekoliko sati kasnije dvjestotinjak ljudi spontano se okupilo oko moje kuće, ali nitko mi ništa konkretno nije govorio. Kad je već pala noć, uz kuću je prošao moj djever i viknuo mi kako mi je suprug poginuo u požaru na Kornatima, započinje svoju traumatičnu ispovijed Ajka Crvelin deset godina nakon što je izgubila supruga Ivicu i sina Antu.

Ljubav prema vatrogastvu u njihovu domu rijetko se preispitivala jer je otac njezina pokojnog supruga također bio vatrogasac, a sin se u taj poziv zaljubio kao dječak.

- Ante se s 12 godina počeo baviti vatrogastvom premda sam ga nagovarala i u sebi se često potajno nadala da će postati maneken. Brinula sam svaki put kad je Ante išao na automobilsku nesreću ili požar, no tješio me suprug jer je Ivica uvijek i bez iznimke išao na teren na koji je išao i naš sin. Zabrinuto sam ga zivkala svaki put kad sam znala da su na terenu, a on bi me tješio, bodrio i hrabrio jer je čuvao Antu - kroz suze priča udovica Crvelin.

Ajka tvrdi kako se tijekom Antina puberteta i mladosti nikad nije morala brinuti za njega.

- Otac mu je išao u srednju školu na informacije i roditeljske sastanke, pa kad je naš Ante i malo popustio u strukovnoj srednjoj školi u kojoj je učio za tesara i skupio koju lošu ocjenu, Ivica je ipak o našem djetetu slušao hvalospjeve jer su ga svi profesori obožavali - kaže Ajka. Zimi je mladi Crvelin radio na baušteli, a nakon posla žurio je na treninge. Obožavao je sve sportove, ali odbojku posebno. - Nikad nije preskočio ni jedan trening ni utakmicu. Često je samo svratio doma s posla, uzeo sendvič i odjurio na autobus ili stopirao kako bi stigao svojoj momčadi - kaže Ajka.

Prisjeća se kako je cijela obitelj strastveno navijala pred malim ekranima za Hajduk, a malo se koja utakmica u domu Crvelin propuštala.

- Ante je bio dobar, naivan i smiren pa se kao mladić curama dopadao. Imao je dvije prijateljice u Varaždinu kojima je nerijetko putovao. Kad je nastradao, došle su u Tisno, a naši su ih prijatelji ispitivali koja je mojem Anti od njih dvije cura. Obje su uglas povikale: ‘Ja, ja!’. Zvale su se Sanja i Valentina, a mislim da su danas sretno udane žene. Ante je isprva bio zaljubljen u jednu, a potom u drugu Varaždinku, no s objema je bio u lijepim odnosima - ponosno će Ajka.

Danas žali što joj nakon sinova stradanja na Kornatima, nakon kojega je preminuo, nije ostalo unuče. Priznaje, nadala se da se njezin Ante zbližio s nekom djevojkom, no ponosno prepričava kako su joj sinovi prijatelji povjerili kako Ante nije bio momak koji se upuštao u prolazne ljubavne avanture. Ajki se nakon smrti supruga i sina uselila majka u obiteljsku kuću. O njoj se i danas brine. Svakoga jutra dan započinje uzimanjem sedativa uz koje, kako objašnjava, uspijeva zadržati zdrav razum.

- Sjednem, zapalim, pričam sa suprugom i sinom, pa onda kunem i proklinjem. Pitam se i danas tko je kriv i zbog čega, zašto se to taj nesretni požar morao dogoditi, tko ih je slao tamo i zašto. Kad se isplačem, izderem i olakšam dušu, lakše nastavim dan - priča tišnjanska udovica. Živi od suprugove mirovine koja iznosi 1630 kuna, dok je za smrt svojih najmilijih dobila 440.000 kuna. Na početku traumatične pravne bitke, koja se do danas nije okončala, udovica Crvelin vrijedno je pratila gotovo svako ročište, no desetljeće kasnije stres je uzeo danak pa se Ajka bori sa zdravstvenim tegobama.

- Otac vatrogasca Ivana Marinovića, Igor, brine i prati svaki detalj pravne bitke, stoga je za obitelji unesrećenih on zaista zlatan čovjek. Bori se za istinu koju ćemo jednog dana doznati. Bojim se da to neće biti za mojega života, ali jednog će dana moja unuka saznati što se zaista dogodilo te zašto su i kako nastradali njezin djed i ujak - tješi se udovica Crvelin.

Bivšeg vatrogasnog zapovjednika Dražen Slavicu, koji je jedini optužen za kornatsku tragediju, osim na sudskim ročištima koje je pratila dok joj je zdravlje dopuštalo, nije vidjela. - Slavicu sam susrela svega dva puta u ovih deset godina te naravno da sam ljuta i bijesna na njega. Da je kriv, kriv je, ali nije jedini odgovoran.

Kasnije su mi suprugovi i sinovi kolege prepričavali kako je moj suprug na Kornatima lakše nastradao, no spašavao je našeg sina iz vatrene stihije. Zbog toga i zato što ne znamo pravu istinu, bol nakon tragedije ne jenjava - govori nam ova hrabra Tišnjanka.  

>>> U srijedu čitajte u 24sata: "Ispovijesti o herojima s Kornata"