Na aerodromu u Beču: Na što vam smrdimo, gospodo?

Moja putovanja se nastavljaju. Nakon što sam u prošloj epizodi posjetio Skopje, o čemu sam vam posvjedočio ganutim sentimentalnim putopisom po Staroj čaršiji, tom draguljčiću iščezlog multikulturnog i šarenog Balkana, evo me u Beču, gdje u malenoj staklenoj prostorijici čekam na let za Zagreb, koji bi, inšallah, trebao po redu letenja uslijediti za sat i pol. Tu smo potrpani mi ljudi s Istoka. Mimo svih epidemioloških pravila, kojih se Austrijanci vrlo strogo drže, rabeći samo jednu vrstu maski, i kontrolirajući vas na svakom koraku jeste li cijepljeni nekim od cjepiva zapadno-kineske farmaceutske internacionalne (ruski Sputnjik ne priznaju), ili imate potvrdu o negativnom testu ne stariju od dvadesetčetiri sata, natiskani jedni preko drugih, čekamo svi mi koji ćemo za Istanbul, Beograd, Sarajevo, Lavov, Zadar i Zagreb. Čuju se, kao na kakvoj nebeskoj čaršiji, u nekom nepodnošljivom zvučnom i olfaktivnom šušuru i žamoru, glasovi turski, ruski i ukrajinski, gastarbajterski njemački, arapski, bosanski, srpski i hrvatski, čuje se, isto tako, pa se miješa u zraku, teški vonj svih znojeva Istoka. Dok ga s, gotovo astmatičnom preciznošću razabirem, u tom vonju ja čujem i ukrajinske piroge, i delikatni stambolski ćevap od sitno sjeckanog mesa, u saftu kroz koji su promišljena i doživljena stoljeća osmanske povijesti. Čujem rakiju i češnjak dinarskog masiva, čujem glasove iz kraških jama, u koje naš svijet već stoljećima baca ostarjelu i iznemoglu živinu, tek okoćene psiće i mačiće, i zaklane ljude. I dok se tako u mom njuhu sklada civilizacijska simfonija vonja čovječjeg znoja, razmišljam usporedo o dvije stvari. Misle li gospoda s bečkog aerodroma, tako stroga kada je o epidemiji riječ, da se ljudi s Istoka teže razbolijevaju od covida-19, pa ih se može ovako natiskati u staklenu krletku, ili njihovi životi naprosto manje vrijede, pa ih se zato bez suvišnog grizodušja izlaže ovakvoj situaciji? I drugo o čemu mislim, i o čemu bih rado pisao: ljudi s Istoka smrde, kao što, recimo, i crnci smrde, ali razlog tomu nije, kao što bi možda pomislio poneki čovjek sa Zapada, što ljudi s Istoka ne vode računa o higijeni, ili što ljudi iz Afrike imaju neki fiziološki poremećaj zbog kojeg se čudnim mirisom naokolo čuju. Razlog je taj, i baš ovo je mjesto na kojem bi ga trebalo glasno izgovoriti, što ljude sa Zapada nikad ovako ne zguraju u zajedničku nepropusnu krletku, jazbinu, smrdionicu, kao što su upravo zgurali nas koji bismo da iz Beča odletimo za Beograd, Sarajevo, Lavov, Istanbul, Zadar i Zagreb. Mi katkad smrdimo, jer netko želi da mi smrdimo.

***

Trebali smo letjeti s jedne od kapija označenih slovom G. Da bi onda, usred poprilične aerodromske gužve, dva sata prije leta nervozno jato zemaljskih stjuardesa započelo s prikupljanjem putnika za spomenute destinacije, koje će zatim potrpati u prilično tijesne kombije, te ih transportirati u kapijski segment na slovo C. Tako ćemo se svi skupa naći u ostakljenom, prljavom i neurednom prostoru, gdje baš ovo i pišem. Osim što je ni nalik aerodromu u Beču, ovo je mjesto nekom zanimljivom logikom obilježeno vrlo snažnim okcidentalnim predrasudama prema Orijentu, Balkanu, europskom Istoku. U svemu mi, ipak, godi što su se Zadar i Zagreb, suprotno očekivanjima, našli s one strane predrasude o Istoku. Našli su se, po prilici, negdje malo istočnije od Istanbula. Meni to prija. Naprosto, ovo je svijet u čiji se vonj dobro razumijem. Zbunio bi me smrad nekog Belgijanca, Austrijanca, Švicarca. Oni smrde na nešto što mi nikada nismo jeli, kao što i mi smrdimo na ono što oni ne jedu. U zaoštrenoj kulturološkoj situaciji, ili u ratu, jedni drugima smrdimo na govna.

***

Nešto ranije - jer na aerodrom sam, srećom, stigao tri sata prije leta za Zagreb - već sam se bio zatekao u čudovišnoj gužvi pred pasošku kontrolu pred ulazom u stakleni dvorac s kapijama koje su označene slovom G. Ispred mene su u gomilama, bez ikakvog reda, vrvjeli Iranci, Turci, Arapi, ljudi bliskoistočnih i istočnih fizionomija, koji su, očito, preko bečke zračne luke iz nekoga dalekog i bogatog svijeta putovali kući. Policajci u kabinicama, s gumenim rukavicama na rukama, pažljivo su pregledavali njihove pasoše, tražeći u njima nagovještaje prijetnje ugroženom zapadnom čovjeku. Zabrađenim materama u haljinama prašnjavim od duga puta oko nogu su se vrzmali i drečali na nepoznatim dječjim jezicima potencijalni budući teroristi. I tu sam se, po pravdi ljudskoj i Božjoj, našao među njima. Od propasti i možebitnog kašnjenja na avion, a možda i od čega goreg, spasila me sretna okolnost. Naime, dovoljno rano sam se sjetio da uza se, osim osobne iskaznice, čuvene lične karte građanina Europske Unije, s kojom se legitimiram pred eurounijskom policijom, imam i biometrijsku putovnicu iste te Unije. A tu odmah uz te nepregledne gomile ljudi s Istoka, koji uglavnom i ne primjećuju kako ih se i čime ih se sve ponižava, elastičnim je trakama ograđen prostor s automatima, uz koje eurounijski građani prislanjaju svoje biometrijske putovnice, te se bez zadržavanja prebacuju na drugi svijet. Naravno da sam iskoristio privilegij da se odvojim od svoje iranske braće i da im, makar za kratko, nestanem iz života. Ali ubrzo smo se, eto, sreli na kapijama slova C.

Zašto vam sve ovo pričam? Zato što je riječ o putopisu, a putopisi se u nas tradicionalno bave mjestom dodira Istoka i Zapada. A onda i zato što je aerodrom neka vrsta hrama europskih birokratskih procedura. Tu se ljudi segregiraju prema boji svojih pasoša: jedni odlaze u život, dok će drugi pretrpiti poniženje, kojim tek trebaju zaslužiti život. Hrvati su uvjereni da su se 1. srpnja 2013. spasili tog poniženja. Uvjereni su da nisu na Istoku i na Balkanu, nego pripadaju “europskoj obitelji naroda”, njezinom naročito delikatnom srednjoeuropskom nakotu, kojemu je Beč metafizička i povijesno-politička prijestolnica. A onda se, kad god putujemo u Europu, naročito na aerodromima, nekim čudom zateknemo u kavezu s ljudima Istoka. Zašto? Naprosto zato što nas s njima nekako prirodno vide i doživljavaju. Reći ćete da za to postoje administrativni razlozi, koji se tiču famoznog Šengena, te činjenice da mi naprosto moramo još uvijek biti tamo gdje se pokazuju legitimacijski dokumenti, dok građani zemalja koje su uznapredovale u svojoj europskosti ne moraju pokazivati nikakve dokumente kad iz Unije lete u Uniju? Može biti i da ste u pravu.

***

Ovo je moje prvo zrakoplovno putovanje Europskom Unijom od početka epidemije. I dok u ovoj krletki čekam da me puste kući, i dok usput osluškujem mirise znoja s Istoka i u njima naizmjence čujem glas mujezina i crkvena zvona, čini mi se da je sve pomalo gore nego što je bilo.