Na veliko gubimo ovaj rat s virusom i vlastitu ljudskost

Iz svake se nesreće, kažu, može naučiti nešto dobro. Ali ovaj gadni COVID tako mete po Hrvatskoj da se čini kao da nitko nije naučio ništa iz zaraženog proljeća niti će išta naučiti za dogodine. Ni ovi ljudi ni ova vlast. Najviše su propatili liječnici, medicinske sestre i braća. Oni gledaju koronu ravno u zle oči. I broje ljudi kojima nema spasa.

Neki tip, mrtav hladan, na televiziji kuka kako ne može zamisliti zatvaranje kafića jer je splitsko sunce upravo stvoreno za ispijanje kave. I da je to najvažnije. Od Rive, gdje je to snimljeno, do COVID bolnice Križine nema tri kilometra zračne linije. Tamo je život najvažniji. Ne kava. Dok ljudi umiru na krevetima odjela intenzivne njege. Pedesetak na dan. Do toga smo se doveli i nema sumnje, nažalost, da nas čekaju još gori dani. Virus je nezaustavljiv i nemilosrdan.

Mi smo, pak, subinteligentni i bahati. I zato na veliko gubimo ovaj rat s virusom. A gubimo i vlastitu ljudskost kad nam može biti svejedno što pedesetak duša, bez obzira na njihovu dob i komorbiditete, ispratimo u smrt. Sasvim ravnodušni. I tako svaki dan. Kao da se to nas uopće ne tiče. Kao da se ne zbiva oko nas i nama. “Ne trebate imati nekakve napredne metode. Jednostavno, ako vidite da smo došli do točke u kojoj imamo od 40 do 50 preminulih svaki dan, pomnožite to s brojem dana i to je jedan scenarij koji, bojim se, nije neizgledan”, staloženo je još u srijedu govorio Ozren Polašek, član Vladina znanstvenog savjeta.

“Ali ono što želim reći je da smo se kao društvo privikli na taj broj od 50 duša koje smo u jednom danu izgubili kao nešto svakodnevno. To je nešto što svakako moramo promijeniti. I zato pozdravljam najave novih mjera, jer treba nam smanjiti pritisak na zdravstveni sustav.” Što i kome ovo nije jasno?