(Ne)pravda: Saborski neradnici digli su si mirovine, a nama...

Ionako imaju previše, može ih biti sram. HDZ nije bio pošten ni prvi dan, a nije ni danas. Puno toga su uništili. Zaslužio sam više, ne samo ja, nego svi penzioneri. S kim god razgovaram, nikome u mirovini nije lako.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:16

Umirovljenici o malim mirovinama potaknuti povećanjem mirovina saborskih zastupnika. | Video: 24sata/pixsell

Ljutito nam to govori umirovljenik Marijan Jardas (77) komentirajući činjenicu da opet rastu povlaštene mirovine saborskih zastupnika.

U nepune dvije godine saborske mirovine porasle su s 8411 na 9799 kuna, i to zbog snižavanja poreza na veće dohotke. U Hrvatskoj čak dvije trećine umirovljenika živi s mirovinama ispod hrvatskog prosjeka od 2400 kuna. Onih s primanjima iznad 3000 kuna u Hrvatskoj ima oko sto tisuća. Jedan od njih je Marijan. Sebe smatra sretnijim od nekolicine jer, kaže, dobije barem nešto. Gotovo cijeli radni staž Marijan je odradio u HEP-u, a onda je godinu i pol dana prije zakonske granice otišao u prijevremenu mirovinu.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:28

Prve tri godine radnog staža radio sam u školi. No plaće u elektroprivredi bile su u jednom trenu veće od prosjeka, pa sam prešao u HEP i tamo završio radni staž - započinje Marijan.

Prošao je pozicije od kadrovske službe, kancelarije, računovodstva, komercijale, a šest je godina radio i na izgradnji Varaždinskih elektrana. Svoj je posao volio, no kriza koja je stigla uzela je svoj danak.

- Neko vrijeme smo stali s plaćama i to je bilo jako teško. Onda sam 2005. otišao u prijevremenu mirovinu. U tvrtki su davali otpremnine, a meni je falila još godina i pol do zakonske granice za mirovinu. Prihvatio sam otpremninu jer je bila veća nego dvije godišnje plaće - priča Marijan. Dobio je rješenje za mirovinu u iznosu od 1200 kuna. Otpremninom je prebio kredit koji je prethodno plaćao i ostalo mu je malo sa strane. Drugačije, kaže, ne bi mogao. Prvih godina u mirovini bilo mu je teško, no tad je uz njega bila supruga, pa su živjeli od dvije penzije. Danas je sam, a režije su, kaže, ostale iste. Prima nešto više od 3500 kuna mirovine.

- Prvo platim režije oko 1500 kuna i kupim hranu. Ne ostane mi puno. Kupim zimnicu, održavam stari auto, a u kući se nešto uvijek pokvari pa se i to mora popraviti - ističe. Priznaje, 3500 kuna nije mu dovoljno za pristojan život. Kad bi mirovina bila iznad 4000 kuna, ne bi morao paziti na svaku kunu. Na luksuz ni ne pomišlja.

- Ma kaj vam je, tu i tamo odem na more s penzićima na nekoliko dana i to je to. Živim u kućerku. Nisam presretan, ali moglo bi biti gore - zaključuje.

Priču sličnu njegovoj priča nam Slavonac Željko Kovač (74) iz Đakova. Punih 35 godina radio je u prosvjeti. Po struci biolog i kemičar, prvo je u nastavi radio kao učitelj tih predmeta, a posljednjih dvadeset godina radnog staža proveo je kao ravnatelj jedne osnovne škole. Svoj je posao obožavao. Kao i Marijan, Željko je također otišao u prijevremenu mirovinu.

- Stanje u selu se promijenilo što se tiče stranke, a kako nisam ni u jednoj stranci, nisam prošao na reizboru za ravnatelja. Radio sam s ljudima na obnovi škole, a onda nisam ni sjeo u ured koji sam birao s inženjerima. Ništa od toga nisam uživao - ljutito se prisjeća.

Prvo rješenje za mirovinu stiglo mu je u iznosu od 2120 kuna.

- Pomislio sam da je to užas. S godinama su mi povećali mirovinu pa sad imam 3500 kuna, ali to je premalo - sliježe ramenima. Mirovinu uglavnom potroši na režije i hranu. Svake godine kao čelnik Sindikata umirovljenika Hrvatske pomaže ljudima kod nabave ogrjeva za zimu i vodi ih na more. To je jedini način da i Željko vidi more. Može ga platiti na rate. Inače ne bi išao.

- Strahovito sam razočaran u sve. Neke stvari si ne mogu priuštiti - sjetno priznaje naš sugovornik. Najviše ga žalosti, kaže, što supruga, s kojom živi skromno, u kućici, sebi ne može kupiti nešto lijepo.

- Ona je mlađa od mene pet godina i zaslužuje to, a jednostavno nemamo novca - tužan je Željko. Kad čuje kolike mirovine primaju saborski zastupnici, kaže, dođe mu zlo.

- Zgrožen sam. Grozota je posvuda, toliko je puno starih ljudi koji kopaju po smeću. Mi smo svoju mirovinu zaradili pošteno, radom. Nije nam je nitko poklonio, kao što su njima - zaključuje Željko. Velike saborske mirovine ljute i zagrebačku umirovljenicu Ljubicu Radović (77). Punih 35 godina radila je kao učiteljica razredne nastave. Imala je i jedan mandat u općini Susedrag te, kako kaže, zahvaljujući tome danas ima penziju 4583 kune. Smatra se jednom od sretnijih jer mnogi nemaju ni upola toliko.

- Saborski zastupnici bi trebali, kao i mi, odraditi i zaraditi svoju penziju. Ljuti me prazna sabornica, njihove svađe, vrijeđanja, prepirke, to što ne dolaze na vrijeme na posao... U moje vrijeme ja sam zakasnila ako nisam došla pet minuta ranije. Ne mogu oni biti jednakiji od nas, moraju se kao i mi ukalupiti u sistem. Oni te novce nisu zaradili. To je nepošteno i nedolično te podcjenjivanje običnog čovjeka - smatra Ljubica. U prosvjeti je odradila cijeli radni staž. Kad je otišla u mirovinu, dobivala je 1800 kuna. To vrijeme pamti kao na granici socijale.

- Preživljavala sam kako sam znala i mogla. Kako bih pribavila dodatan novac i kako ne bih bila dužna, sa strane sam davala instrukcije - prisjeća se Ljubica. Nakon tri godine mirovina joj se povećala. Danas ima dovoljno za život, ali protivi se brojnim donacijama dok “naš čovjek zavlači ruku u kontejner, među smeće”. Svoju, kako i sama kaže, neskromnu mirovinu potroši većinom na režije. Hranu obično kupuje na akcijama pa uspije ponekad otići i na izlet s penzionerima.

- Mirovine su barem redovite - kaže sliježući ramenima.

Umirovljenica koja se također smatra jednom od sretnijih je i Dubravka Donelli (74), diplomirana kemičarka. Cijeli radni staž odradila je u INA nafta i plinu analizirajući derivate. Na početku je primala 2700 kuna mirovine, a kroz godine se taj iznos popeo na 5000 kuna. U prvo vrijeme mirovina joj je bila premala.

- Iz svoje kože nisam mogla. Nisam razmišljala o novcima, živjela sam iz dana u dan. Ovih 5000 kuna danas je bolje, ali nije dovoljno. Odlazak u kino ili kazalište mogu sanjati, kao i to da si nekad kupim neke fine cipele. Toga za mene nema - priča Dubravka. Većinu penzije troši na hranu i režije. Uvijek gleda najjeftinije stvari. Za drugo nema. Na more ide samo ako je neka prijateljica pozove k sebi. Zahvalna je, kaže, za minus na računu, jer bez toga ne bi mogla. Ljute je previsoke povlaštene saborske mirovine.

- To tako ne smije biti, to je sramota i apsolutno nezasluženo. Nažalost, mislim da se to neće promijeniti, oni sebi neće nikad sniziti primanja, pa nisu ludi. Da su iole pristojni, ne bi ovo ni radili - ogorčeno zaključuje.