News

Komentari 10

'Ne treba mi ni srebra ni zlata, jedino što želim je pronaći sina. Da znam gdje zapaliti svijeću'

'Ne treba mi ni srebra ni zlata, jedino što želim je pronaći sina. Da znam gdje zapaliti svijeću'

Hrvatskog policajca Darka Petrovickog kolege srpske nacionalnosti zarobili su 1991. u Daruvaru. Majka Jozefina od tada ga traži

U svojoj kućici u Končanici kraj Daruvara Jozefina Petrovicki (84) već 30 godina tuguje za nestalim sinom Darkom. Ovog hrabrog hrvatskog policajca kolege srpske nacionalnosti zarobili su 19. kolovoza 1991. godine kraj daruvarske željezničke postaje i odveli u logor Bijela, potom na Bučje. Do danas Jozefina ne zna gdje joj je i kako skončao najstariji sin.

- Moj sin dolazio je gotovo svaki dan kući. Govorio bi mi: 'Mama, ne boj se, neće to biti tako strašno, neće se razbuktati. Mi se nećemo predati'. Vjerovala sam mu jer kod nas u Končanici nije pala niti jedna granata, bilo je mirno. Zadnji put kad je došao, bio je kratko kod kuće. Samo se presvukao, pojeo nešto i otišao u policijsku stanicu u Daruvar. I od tada ga više nisam vidjela - prisjetila se Jozefina 2018.

Svaki spomen na nestalog sina probada joj srce poput mača. Iako je prošlo mnogo vremena, rane još peku, možda i jače nego u samim počecima. Bol i tuga miješaju se s ogorčenošću, nemoći i zlom slutnjom.

- Saznala sam da je nestao odmah sljedeći dan. Došao je jedan kolega i rekao: 'Zarobili su Darka'. Propala sam u zemlju. To je nešto strašno. Od tog sam stresa dobila šećer. Moja dva sina i kći nastavili su ga intenzivno tražiti, a ja sam se učlanila u udrugu. Bila sam u kontaktu s njima i tako pokušavala dobiti neki odgovor. Ali koga kod sam pitala, svatko je govorio drukčije. Svatko je iznosio svoju istinu i u tim situacijama vrlo je teško pronaći istinu. Jedan nešto kaže, pa uputi da pitaš drugoga, koji navodno više zna. Taj drugi te šalje trećemu, treći četvrtome... I kome vjerovati? Gdje je istina - pita se Jozefina dok joj glas iz tuge prelazi u ljutnju. Pogleda sinovu sliku, zagleda se u nju, kao da pokušava pronaći odgovor na jedino pitanje koje joj leži na srcu sve ove godine: Sine, gdje si?

Kao svaka majka, Jozefina pamti rođenje najstarijeg sina. Rodila ga je na Sve svete 1964. godine u 18 sati. Godinu kasnije rodila je drugog sina, pa trećeg, potom i kćer. Svi su bili jedno drugom do uha, sve je jednako voljela i njima se ponosila.

- Darko je bio dobar dečko. Bio je najstariji i imao najviše obaveza. Kako smo imali poljoprivredu, obrađivao je zemlju, isprva s konjima, kasnije traktorom. Moj suprug ostavio nas je 1980. godine i razveli smo se. Ostala sam sama s četvero djece. Darko je završio tokarsku školu, a dvije godine prije rata prijavio se braniti Hrvatsku. Strepila sam svaki dan, sjedila na prozoru, a nikad neću zaboraviti taj strah kad je bio napad na Pakrac. Tutnjilo je cijelu noć, a ja sam sjedila na prozoru. Tresla sam se kao prut i samo razmišljala o oba sina koji su bili ondje - priznaje nam Jozefina.

Kako je nestanak sina preživjela, ni danas nam ne može objasniti. Snagu da ide dalje davali su joj troje preostale djece i nada će se i njezin Darko vratiti.

- Ja sam se nadala uvijek. Moja kći živi u Prijedoru i, kad je do nas došla informacija da su odvedeni u logor na Manjači, obišla je sve logore u Bosni. Nažalost, rekla mi je da Darko nije niti u jednom. Tako da mu se zadnji trag gubi u logoru Bučje - objašnjava Jozefina.

Sjeća se da joj je jedan hrvatski branitelj iz Virovitice, kojeg je susrela baš u Bučju, priznao kako je Darka u tom logoru vidio, da je bio s njima u zarobljeništvu, a čak joj je pokazivao i prostorije u kojima su ih držali zatočene.

- Ispričao mi je da zadnje što zna jest da su ih potrpali u kombi i rekli kako ih vode na razmjenu. No s te razmjene nisu se nikad više vratili. I nitko ih više nije vidio. Svog sina sanjala sam dva puta. U oba sna vidjela bih ga kako ulazi u kuću i pita me što ima za jesti. I onda iščezne i ja se probudim... I tako živim dan po dan - otirući suze pripovijeda Jozefina.

U životu je prošla svašta, no gubitak sina najveće je od svih zala koja su je zadesila.

- Da nađu mog sina, znala bih gdje mu mogu zapaliti svijeću. Znala bih gdje fizički počiva. Bar to. A ovako, zapalim svijeću na groblju kod križa,ili kupim cvijeće, iznesem u vrt stolac i zapalim mu svijeću. Što drugo mogu? Od njegova nestanka prošlo je 27 godina... Ostala su mi samo sjećanja, prolaze dani, a njega nema. Da vam budem iskrena, ne vjerujem ni da ću ga pronaći. Čak je neki čovjek s rašljama vršljao po Pakracu i rekao da su zakopani na jednome mjestu. Prijavili smo to nadležnima, no odgovorili su da su ondje bili i da su preseljeni. I što da vam više kažem - sliježe ramenima Jozefina.

Snagu da preživi, priznaje, dala su joj samo djeca.

- Drže me djeca, ta njihova sloga. Nisu oni meni htjeli ni reći pravu istinu, jer čim bi počeli pričati, ja bih zaplakala. Štedjeli su me. Iako, iskreno, ja mislim da su Darka ubili, jer bi se sigurno javio da je živ - otirući suzu zbori Jozefina.

U životu ima, veli, samo jednu želju:

- Meni ne treba ni srebra, ni stvari, ni zlata. Nikad nisam imala nikakve želje. Jedino što zaista želim je pronaći svog nestalog sina - zaključila je Jozefina Petrovicki.

Najčitaniji članci