Nejednakost hrani terorizam, a za nju su krive i zapadne sile

Godinu dana nakon što je svojim 'Kapitalom 21. stoljeća' poharao svijet, ekonomist Thomas Piketty iznio je novi argument o nejednakosti prihoda koji bi mogao biti kontroverzniji od njegove knjige.  Naime, na svom blogu u Le Mondu, Piketty je iznio teoriju da je ekonomska nejednakost glavni pokretač terorizma na Bliskom istoku, uključujući ISIL i terorističke napade na Pariz, a za tu nejednakost, tvrdi Piketty, u velikoj mjeri krive su i zapadne zemlje.

Evo što je Piketty napisao: 

Suočeni s terorizmom, odgovor mora uključivati sigurnosne mjere. Moramo udariti na Islamsku državu i uhititi njihove članove. Ali, također moramo razmotriti političke uvjete u kojima je stvoreno to nasilje, poniženje i nepravda koje su rezultirale tim pokretom koji dobiva značajnu podršku na Bliskom istoku i danas slavi terorističke napade u Europi. Dugoročno gledajući, pravi problem je kako uspostaviti pravični model za društveni razvoj i tamo i ovdje.

Jedna stvar je očita: terorizam uspijeva i buja zbog nejednakosti na Bliskom istoku, a ta je nejednakost bure baruta za čije stvaranje smo i mi dobrim dijelom zaslužni. Islamska država (ISIL) je izravna posljedica raspada iračkog režima i općenito raspada sustava granica koji je u toj regiji uspostavljen 1920. godine. Nakon što je Irak aneksirao Kuvajt 1990. godine, koalicijske snage poslale su svoju vojsku kako bi vratili naftu emirima - ali i kompanijama na Zapadu.

Nakon toga, započeli smo novi ciklus tehnoloških i asimetričnih ratova (nekoliko stotina mrtvih u koaliciji za vrijeme 'oslobođenja' Kuvajta nasuprot nekoliko tisuća mrtvih na iračkoj strani). Ovaj pristup je išao do samih granica tijekom drugog rata s Irakom, od 2003. do 2010. godine: oko 500.000 poginulih Iračana nasuprot 4000 poginulih američkih vojnika; a sve to kao osveta za 3000 ljudi koji su poginuli 11. rujna 2001., unatoč činjenici da oni nisu ništa imali s Irakom. Ovu stvarnost, koja je nastala ekstremnom asimetrijom u broju ljudskih žrtava i nedostatku bilo kakve političke volje za rješavanjem izraelsko-palestinskog sukoba, danas džihadisti koriste kako bi opravdali svoje nasilje. Nadajmo se da će Francuska i Rusija, koji su preuzeli stvar u svoje ruke nakon američkog fijaska, napraviti manje štete i generirati manje nasilja.

Iznad religijskih sukoba, jasno je da je cijeli politički i socijalni sistem regije predodređen i oslabljen količinom naftnih resursa u malim nenastanjenim područjima.

Ako promatramo područje od Egipta do Irana, preko Sirije, Iraka i arapskog poluotoka, a riječ je o oko 300 milijuna ljudi, vidimo da nekoliko 'naftnih' monarhija kontrolira između 60 i 70 posto prihoda cijele regije, a u njima živi tek 10 posto stanovnika tog područja. Upravo ta činjenica tu regiju čini najneravnopravniju na svijetu. Nadalje, trebamo istaknuti da unutar tih monarhija mali broj ljudi kontrolira većinu bogatstva, dok je velika većina stanovnika, uključujući žene i izbjeglice, u svojevrsnom polu-ropstvu.

To su režimi koje vojno i politički podržavaju zapadne sile koje su presretne što mogu dobiti neke mrvice da bi financirale svoje nogometne klubove ili prodale nešto oružja. Nije ni čudo da naše lekcije o socijalnoj pravdi i demokraciji nisu pretjerano prihvaćene među mladima na Bliskom istoku.

Kako bi dobili kredibilitet, trebamo pokazati toj populaciji da nas više brine socijalni razvoj i politička integracija cijele regije nego naš financijski interes i naše veze s vladajućim obiteljima. Konkretno, naftno bogatstvo prioritetno bi trebalo ići u regionalni razvoj. U 2015. godini egipatske vlasti imale su na raspolaganju manje od 10 milijardi dolara za financiranje cjelokupnog obrazovnog sustava. A svega nekoliko stotina kilometara dalje, naftno bogatstvo u Saudijskoj Arabiji, koja ima populaciju od 20 milijuna ljudi, popelo se na 300 milijardi dolara, a prešlo je 100 milijardi dolara u Kataru koji broji svega 300.000 Katarana. Takvi modeli nejednakosti jedino mogu voditi u katastrofu. Podržavati ih, na bilo koji način, jednako je kriminalu.

Također, bilo bi dobro prestati s glasnim deklaracijama o demokraciji i izborima samo kada nam ishod odgovara. U 2012. godini Morsi je izabran za egipatskog predsjednika na slobodnim i poštenim izborima, što je bilo vrlo neobično u izbornoj povijesti Arapskog svijeta. Već 2013. godine s vlasti ga je uklonila vojska koja je odmah smaknula i tisuće članova Muslimanskog bratstva. Nekoliko mjeseci kasnije, Francuska je odlučila previdjeti ovo zbog prodaje svojih fregata i za odgovarajući dio ionako oskudnih javni sredstava. Možemo se samo nadati da ovo nijekanje demokracije neće imati iste morbidne posljedice kao što je imalo prekidanje izbornog procesa u Alžiru 1992. godine.

Ostaje jedno pitanje: Kako mogu mladi ljudi koji odrastaju u Francuskoj zamijeniti Bagdad sa predgrađima Pariza i pokušavati ovdje uvesti sukobe koji se odvijaju tamo? Ništa ne može opravdati ovu krvožednu, mačo i patetičnu evoluciju u ponašanju. Sve što možemo reći jest da  nezaposlenost i diskriminacija pri zapošljavanju migranata (posebno proširena među onima koji ispunjavaju sve uvjete što se tiče potrebnih kvalifikacija, iskustva, itd) nimalo ne pomaže. Prije financijske krize, Europa je uspjela primati milijun imigranata godišnje, a nezaposlenost je istovremeno padala. Sada moramo reaktivirati taj europski model integracije migranata i stvaranja radnih mjesta za njih. Glad je dovela do ustanka nacionalnih egoizama i tenzija oko identiteta. Samo pravedan model za društveni razvoj može prevladati mržnju.'