Neofašistička autsajderica iz stranke koja Istru i Dalmaciju vidi u Italiji sad je jaka liderica

Politički uspon talijanske premijerke Giorgie Meloni predstavlja jedan od najintrigantnijih fenomena u suvremenoj europskoj povijesti. Njezin uspon, međutim, nije izolirani slučaj, već se dogodio u širem kontekstu slabljenja i sustavnog pada ljevice diljem Europe. Tradicionalne socijaldemokratske i progresivne opcije izgubile su povjerenje radničke i srednje klase, ostavljajući za sobom dubok ideološki i institucionalni vakuum. U trenutku kad europska ljevica nije ponudila adekvatne odgovore na ekonomske krize, migrantske pritiske i osjećaj gubitka kulturnog identiteta, desnica je preuzela inicijativu. U tom je vakuumu Meloni prepoznala povijesnu priliku: krenula je iz stranke s jasnim nasljeđem talijanskog neofašizma, no taj je identitet svjesno “ispolirala” i gurnula na marginu kako bi uspješno ušla u prostor normalizirane desnice. Umjesto retrogradne nostalgije za prošlošću, ona u prvi plan gura modernizirani narativ utemeljen na “patriotizmu”, obitelji, redu i “zdravom razumu”. Tim je manevrom ekstremnu tradiciju prevela u jezik koji je potpuno prihvatljiv široj društvenoj sredini i građanskom centru.