'Spavali smo na kamenu i na zemlji i svi disali kao jedan...'

Svima nama tijekom Oluje cilj je bio ući u Knin. Tog trenutka, kad sam sa suborcima iz 7. gardijske brigade ušla u taj grad, osjetila sam veselje i ponos. Ali i tugu. Tugu zbog svih dečki koji su nas napustili, mirnim glasom govori Varaždinka, umirovljena desetnica Terezija Pavlic (53). 

Ova medicinska sestra u borbenom sektoru svoje brigade brinula je o ranjenima, izvlačila ih iz borbenih redova i pružala im prvu pomoć.

Prije toga, osam je godina radila na odjelu intenzivne neurologije zagrebačkog KBC-a Rebro. Upravo su je razgovori s ranjenicima koji su s bojišta dopremani na Rebro potakli da početkom 1993. godine, s navršenih 28 godina, pristupi Pumama, s kojima je ostala sve do njihova ukidanja 2003. godine. S njima je, kao djelatna vojna osoba, vojnik med. teh. sestra I. pješačke bojne, Zapovjedne satnije sanitetskog voda, prohodala sve terene, pod kišom granata izvlačila i sanirala ranjenike te bila prva žena koja je ušla u Knin 5. kolovoza 1995. godine.

'Spavali smo na kamenu i zemlji, disali kao jedan'

- Nije bilo podjela na muškarce i žene te me nikad nitko nije tretirao drugačije niti degradirao zato što sam žena. Išlo se naprijed, među nama je vladalo jedinstvo, na krilima adrenalina išli smo u akcije ne razmišljajući o opasnostima. Da idemo u Oluju saznali smo dan prije. Krenuli smo iz Zadra, preko Grahova do Knina. Na prsima sam nosila sanitetsku torbu u kojoj je uvijek bila dovoljna količina braunila, zavoja, sterilnih gaza i infuzija, a na leđima vojnički ranac s rezervnom odjećom i vrećom za spavanje, šatorsko krilo, šljem i pušku. Spavali smo na kamenu i zemlji, disali kao jedan, a ni najžešći napad nije me sprečavao da izvlačim i zbrinem svoje suborce - pripovijeda Terezija koju su suborci zvali Majka Tereza, sestra Tereza i teta spasiteljica. 
Njezino sanitetsko vozilo, kaže, bilo je prava mala ambulanta. Čisto, s bijelim plahtama i jastučnicama koje je sama prala na bunarima kraj kojih bi se utaborili na putu prema Kninu.

Sa starom peglom na žar peglala posteljinu

Tijekom odlaska na teren nikad se nije znalo kad se vraćamo. Za sigurnost pacijenata, pa i nas osobno, trebali smo misliti i o onom najvažnijem, održavanju osobne higijene i prostora u kojemu smo boravili. U sanitetu smo vozili i lonac od 25 litara, u kojemu bih iskuhavala jastučnice i plahte. Imala sam i peglu, onu staru na žar, kojom sam ih peglala da budu sterilne i čiste. Vjerujte mi da smo nakon svake akcije sve dezinficirali varikinom, Domestosom i sredstvima za dezinfekciju. Moj sanitet je imao uredno posložene lijekove, zavoje, sterilne gaze i folije, kisik i ostale medicinske potrepštine te je u njega moglo stati pet ranjenika. Brinuli smo se za ranjene, povrijeđene i bolesne. Obično su to bile ozljede glave, ruku, nogu i trupa. U tim trenucima, nakon što izvučeš ranjenika, moraš ga zbrinuti. A na meni je bila procjena koga ću zbrinjavati prvog. Nasreću, uvijek se pokazalo da sam dobro procijenila - govori Terezija. 

Dodaje kako njezina struka, med. teh. sestra, ne gleda boju kože, vjeru, naciju, stranku i sl., nego da je vodi isključivo humanost. Tako se i ponašala tijekom cijelog Domovinskog rata, pa i kad je ušla u kninsku bolnicu.
- Naši ranjenici od ostalih bolesnika koje smo zatekli u bolnici bili su odvojeni i smješteni na prvom katu te je o njima vodila brigu ekipa liječnika i medicinskih sestara iz Zadra. Nije bilo nikakvog maltretiranja bolesnika, niti od onih koje smo tamo zatekli niti od onih koji su naknadno došli. Imali smo profesionalni vojnički odnos i dobru suradnju s liječnicima, ali i bolesnicima koje smo tamo zatekli - kaže Terezija koja danas radi u privatnoj zagrebačkoj Poliklinici Grbavac. 

Biti medicinar na prvoj crti bojišnice je - improvizacija.

Njezine zlatne ruke tijekom rata spasile su 138 teških ranjenika. Iako u tim trenucima nije razmišljala o opasnostima kojima se izlagala dok je pod kišom granata izvlačila i zbrinjavala ranjenike, kaže da ne zna kako bi danas odreagirala u tim trenucima.
- Biti medicinar na prvoj crti bojišnice znači pomoć i spašavanje u teškim uvjetima. Improvizacija. Dok sam radila u  bolnici, imala sam uz sebe liječnika i sigurno okruženje. Kad si na prvoj crti bojišnice, ničega od toga nemaš. I upravo je na nama bila sva težina procjene ‘trijaže’. Da sam, bilo u trijaži ili saniranju ozljeda, nešto pogrešno napravila, čovjek je mogao umrijeti. Nasreću, sve povratne informacije koje sam dobivala nakon što bi ranjenik otišao do bolnice bile su pozitivne te su mi od liječnika dolazile pohvale. I meni je to bilo dovoljno - priznaje Terezija. 

Pribrana u svakom trenutku

Pitamo je kako joj je bilo spašavati živote svojih teško ozlijeđenih suboraca s kojima je provodila više vremena nego s obitelji. Zamisli se pa kaže:
- Možda je suština svega što sam uvijek bila pribrana u teškim situacijama. Nagledala sam se svega i svačega, a posebno mi je u sjećanju ostalo teško ranjavanje suborca. Pogođen je metkom, ulazna rana bila je promjera filtera cigarete, a izlazne rane nije bilo. Bio je malo priseban, pa u nesvjesnom stanju. Dala sam mu kisik, stavila na ranu sterilnu gazu i foliju da mu zrak ne izlazi iz pluća te zamolila dečke da mi pomognu da ga što pažljivije i opreznije spustimo dolje. Uspjeli smo ga izvući, dovesti do sanitetskog vozila i transport je trajao dugo do bolnice. Iz bolnice su mi javili da sam odlično postupila u saniranju ozljeda, a kad smo se nakon nekog vremena sreli i pogledali njegovu rendgensku snimku, izbrojila sam mu 138 gelera u tijelu - svjedoči Terezija. 
Danas živi u Varaždinu, hoda njime visoko uzdignutog čela i uživa u obiteljskoj idili sa sinom i kćeri te suprugom Marijanom Pavlicom.