Pero Ugarković, autor znanstvenih radova na temu morskih pasa, u Facebook grupi "Živi svijet Jadranskog mora", koju i uređuje, objavio je post o važnosti morskih pasa. Prenosimo ga uz dopuštenje autora.
ISTINA O MORSKIM PSIMA
Nitko ne održava more zdravim kao što to čini morski pas. On ribarstvo spašava od kolapsa!
Jučer smo saznali da je neki ribar ulovio mladog bijelog morskog psa i prodao ga umjesto da je prijavio ulov. Ta tema će biti prisutna u medijima, pa evo moj osvrt.
Prije svega, moram reći da je ovaj slučaj iznimka i da naši ribari itekako znaju da su morski psi nužna bića za zdravlje mora. Oni nisu konkurencija ribaru, već naprotiv, pomažu u tome da ulova bude još više. Gotovo svi shvaćaju zašto su zaštićeni i drže se Zakona, te većina naših ribara današnjice daje sve od sebe da, kad ih ulove, puste nazad što prije kako bi nastavili plivati.
Morski psi najviše stradavaju slučajno, kao prilov, ne ciljano i ne namjerno od strane naših ribara. Također, naši ribari rado daju informacije znanstvenicima, i ovaj slučaj treba gledati kao iznimku koja postoji u svakoj profesiji. Tako imamo loše policajce, loše učitelje, loše doktore i loše popove, i zato ne treba generalizirati, već nastaviti educirati i pokazivati dobre primjere kakvih možemo vidjeti gotovo na tjednoj bazi u raznim ribarskim grupama.
Ulovljena vrsta je mladi veliki bijeli morski pas (Carcharodon carcharias), koji je uvijek bio prisutan u Jadranu, ali nikad kao danas nije bio toliko prorijeđen i ugrožen. Vrsta je uvijek bila na lošem glasu jer svi znamo da zna napasti čovjeka, od toga ne treba bježati. I prije pojave filma "Ralje", kojeg mnogi krive za pretjerani strah, ljudi su se bojali morskih pasa i ove vrste. U nama je urođeno da se bojimo opasnih životinja, to je normalna ljudska osobina koju se ne treba ismijavati nekakvim racionalnim statistikama.
Zadnji napad na čovjeka bio je 2008. na Visu. Imao sam sreće jer sam dan ranije ronio na istom mjestu na kojem će se sutra dogoditi napad na podvodnog ribolovca. Prije toga, poznat napad bio je 1974. godine. I najvjerojatnije će biti opet, možda sutra, možda tek za 100 godina, a možda i nikad, ništa ne možemo predvidjeti.
Ovu vrstu se jako rijetko viđa. Osobno sam ga vidio 2011. godine u Jabučkoj kotlini, doslovno sam ga mogao dodirnuti koliko je bio blizu brodu. Populacija ove vrste luta Sredozemljem i uglavnom se zadržava u dubljem moru, dok je Jadran plitak. Nikad ne možemo znati koliko ih je i gdje su, i čak i ako ga jedan dan vidimo, sutra može biti stotine kilometara daleko.
Ako ste prije čitali članke o tome koliko su male šanse da vas napadne morski pas, sve što ste ikad čuli je točno. Šansa da vas ugrize morski pas je toliko mala da ćete prije dvaput zaredom dobiti na lotu. To nije utjeha za onoga tko upadne u statistiku, ali je dovoljno da ne razmišljate o tome.
Nebrojeno više ljudi strada od vlastitih kućnih ljubimaca nego od morskih pasa u svijetu, a kamoli u Jadranu. A tu malu ili nikakvu šansu da postanete meta možete još umanjiti drastično ako izbjegavate kupanje u blizini ribolovne aktivnosti, u blizini postrojenja za preradu ribe ili mjesta gdje netko čisti ribu.
Ako ste podvodni ribolovac i plašite se morskih pasa, nemojte držati ulovljenu ribu oko pojasa. Ako vidite morskog psa, a gotovo sam siguran da gotovo nitko tko ovo čita neće nikada to doživjeti, stanite u vertikalan položaj i nemojte se umiriti nego dajte do znanja da ste agresivni. Dakle, po svemu napisanom, može se zaključiti da su morski psi tema koja nikoga ne bi trebala brinuti. Već imamo i veću dozu opreza nego što nam je potrebno, što je urođeno, što potencirano raznim filmovima i člancima na internetu.
Također, nikada ne treba zaboraviti da ulaskom u more svjesno preuzimamo dio odgovornosti za svoj život, isto kao što odlaskom u džunglu znamo da tamo žive jaguari i anakonde. Na Velebitu ima poskoka, na Risnjaku ima medvjeda, kad napravimo izlet na Crveno jezero boravimo na mjestu gdje ima crnih udovica, a na Pagu se ženi riba iglica zabila u oko dok je plivala i dovela joj u opasnost život. Pa te informacije nikoga neće zaustaviti u namjeri da idu u prirodu i planiraju uživati. Kada smo u prirodi, boravimo na mjestu gdje živi jako puno opasnih životinja, a u moru imamo i opasnijih nego morskih pasa.
Zašto uporno aktivisti, znanstvenici, državne agencije, pa i ribari pokušavaju spasiti morske pse? Sigurno ne da bi povećali opasnost za ljude, baš suprotno, oni su bitni za opstanak čovjeka i ribara. Nitko ne može održavati more zdravo kao što to može morski pas. Primjerice, jeste li ikada čuli za encefalopatiju kod kirnji?
Virusno oboljenje koje se širi Sredozemljem (pospješeno zagrijavanjem mora), a to je samo jedna od bolesti.
Čovjek koji je na vrhu hranidbenog lanca, kada vidi bolesnu ribu, bilo kirnju, zubaca ili tunu, neće je uloviti nego je ostaviti u moru jer mu se gadi i neće je pojesti. Morski pas, kada osjeti takvu ribu na velikoj udaljenosti, pojede upravo takvu, a ne zdravu ribu, čime odmah zaustavi širenje bolesti, pomore i kolaps ribarstva.
Zamislimo da je bio neki predator koji je pojeo prve zaražene periske, ne bismo danas govorili o pomoru. A do razvoja novih bolesti kod životinja dolazi stalno, i potrebni su nam vrhunski grabežljivci koji će ih ukloniti prije nego proglasimo katastrofu. Isto što se dogodilo periskama može se dogoditi i drugim vrstama koje su nam bitne.
Osim toga, svjedoci smo koliko se brzo šire invazivne vrste koje nemaju prirodne neprijatelje. Nemaju ih jer smo ih lovili i prorijedili. Morski psi bi nam mogli biti suradnici u održavanju pod kontrolom vrsta kao što su plavi rak, vatrenjača, napuhače, pa i onih nenativnih poput strijelki ili većeg broja drugih vrsta koje, jednom kad se namnože, stvaraju probleme u nižim razinama hranidbenog lanca.
Za razliku od drugih riba koje uglavnom nisu ugrožene, morski psi zahtijevaju posebnu pozornost za opstanak. Druge ribe ispuštaju na milijune jajašaca, dok morski psi rađaju samo nekoliko mladih svako godinu do dvije. Osim toga, duže žive pa im treba jako dugo vremena da postanu spolno zreli. Imaju vrlo mali broj podmladaka, i svaka jedinka koja se ulovi zapravo je bila značajna za budućnost vrste. Nakon stotine godina intenzivnog ribolova, a nekad je on bio i ciljan na morske pse, došli smo u situaciju da je većina morskih pasa skoro pa nestala iz Jadrana. I ako čujete neke statistike, npr. 70% neke vrste je manje nego prije 50 godina, uzmite to ozbiljno.
Ova bijela psina koja je ulovljena, upravo je jedna od tih malobrojnih nedavno okoćenih koji neće doživjeti starost. Njegova majka je možda još uvijek u moru (ne nužno u Jadranu), ali taj jedan je bio garancija opstanka sredozemne populacije.
Na kraju, osim informacije da je ulovljen, nećemo znati ništa više o njemu. Nećemo ga moći izmjeriti, uzeti DNA uzorke, provjeriti čime se hranio, ima li parazite i slično. Izgubili smo priliku da dobijemo bitne informacije koje su vrjednije za sve nas skupa, od bilo kojeg eura koji je uzeo jedan pojedinac. I nećemo žaliti samo mi, isto to žale kolege talijani, grci i francuzi koji su mi se javili kad su čuli što se dogodilo.
Za kraj ću staviti video jednog vrhunskog YouTube kanala https://www.youtube.com/@TheMalibuArtist.
Amater koji dronom snima velike bijele (ne u Jadranu) i skupio je veliku količinu snimki i podataka. Morski psi koje je on snimio stalno su uz kupaće bez da su oni svjesni. Snimke, osim što su poučne, zaista su prekrasne.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
