'Noa je željela vječni mir, ja se kao majka teško mirim s tim...'

Svakoga dana ponovno proživljavam tu bol. Uvijek sam u strahu, uvijek sam na oprezu. U moje je tijelo provaljeno, to se ne može popraviti, napisala je par dana prije smrti Noa (17) iz Arnhema u Nizozemskoj.

Noa je tri puta silovana kad je imala 11 i 14 godina. Zbog traumatičnih posljedica silovanja, djevojka je sa 17 zatražila eutanaziju, koja je legalna po nizozemskim zakonima, ali joj nije odobrena. Potom je prestala jesti i piti i odbijala daljnje liječenje, uz pristanak roditelja i liječnika da je neće pokušati spriječiti u tome, piše Deutsche welle.

- Mislili su da sam premlada da bi umrla. Smatraju da trebam dovršiti liječenje i da moram sazriti. Savjetuju da sačekam do 21. godine. Slomljena sam jer ne mogu više čekati - objasnila je Noa par mjeseci prije smrti razloge odbijanja eutanazije za De Gelderlander.

Uništili su joj djetinjstvo

Noa se rodila 2001. u gradu Arnhem u Nizozemskoj. Živjela je s bratom, sestrom i roditeljima. Bila je talentirana za pisanje i to joj je u osnovnoj školi donijelo brojne nagrade. 

Kad je imala 11 godina napali su je i silovali na tinejdžerskoj zabavi, a isto joj se dogodilo i godinu kasnije. Potom su je s 14 godina dva poznanika, odrasla muškarca, silovala, a ona je godinama šutjela od srama.

- Policiji je morala ispričati detalje zlostavljanja. To je bilo preteško za nju. Nikad nije smogla snage izreći riječ 'silovanje'. Nadam se da će počinitelji jednog dana biti uhvaćeni - rekla je majka Lisette.

O zlostavljanjima je Noa prvi put progovorila u knjizi 'Pobijediti ili učiti'.

Njezina priča izazvala je velike kontroverze. U knjizi piše kako je svojom pričom htjela pomoći mladima koji se bore sa sličnom situacijom te kako Nizozemska nije još pronašla adekvatno rješenje za mlade poput nje.

- Ova knjiga trebala bi biti obvezna za sve socijalne radnike i služiti dječjim pravobraniteljima te svima koji su odgovorni za brigu o mladima - rekla je Noina majka Lisette. Kritizirala je birokraciju i liste čekanja za ustanove. Situaciju je nazvala 'suludom'. 

Teška borba trajala je dvije godine

Noa je posljednjih godina često boravila različitim ustanovama. U knjizi se prisjetila 'užasnih obveznih priznanja'. To je na nju imalo iznimno traumatičan učinak. Bolničari su morali poduzeti sve mjere kako si Noa ne bi naudila. Nakon što nije više htjela boraviti u ustanovi, sudski su je morali prisiliti.

- Nikad, nikad više se ne bi vraćala tamo. To je pakao - rekla je svojedobno Noa o klinici u kojoj je provela 6 mjeseci.

- Osjećala sam se kao kriminalac, a nikad nisam ništa u životu ukrala. Mjere prisile su ponižavajuće - napisala je Noa.

Noa je u klinici razvila i anoreksiju. Potom su je premjestili u ustanovu za skrb mladih. Zbog svoje sigurnosti, u jednoj godini promijenila je tri institucije za mlade. Promatrali su je kako bi našli adekvatnu terapiju za njenu depresiju, a to je Nou, kako je opisala u knjizi, 'izluđivalo'.

- Trebala bi biti zatvorena, da bude na jednom mjestu gdje će se riješiti njeni psihički i fizički problemi. Trebala bi biti u jednoj specijaliziranoj klinici, a ne da stalno mijenja ustanove, ali liste čekanja su preduge - rekla je majka Lisette.

Napravila je listu želja prije smrti

- To je ludo, ako imaš bolest srca, odmah te operiraju, ali ako si psihički loše, onda možeš čekati šest mjeseci - napisala je Noa. Tada se počela izgladnjivati pa su je smjestili u bolnicu Rijnstate u kojoj su je mjesecima hranili na cjevčicu. Kad su je otpustili kući, njeni roditelji su manje radili kako bi se brinuli o njoj. Posjećivali su je liječnici, a dva puta dnevno bi odlazila u bolnicu. Intenzivno su se brinuli o njoj što je Noi teško padalo.

U tim danima je napisala i 'bucket list', listu želja koje želi ispuniti prije smrti. Htjela je po prvi put u životu voziti skuter, probati cigaretu, alkohol, tetovirati se... Njeni roditelji odlučili su joj ispuniti petnaest posljednjih želja. Noa je tada i tetovirala natpis 'Ne vjeruj vlastitim mislima'. Posljednja želja joj je bila pojesti red bijele čokolade koju godinama nije jela.

U knjizi, koja ima otvoren kraj, je napisala kako je terapiji pokušala dati šansu.

- Nadam se čudu. Ako terapija ne uspije, život mi nema više što ponuditi - napisala je Noa.

'Želimo da shvati da je život vrijedan življenja...'

- Njena želja za smrću bila je jača od nagona za preživljavanjem. Živjeli smo dan za danom u nadi da će Noa vidjeti svijetlu točku i da će shvatiti da je život vrijedan življenja - rekla je majka za lokalne medije.

- Noa više ne želi živjeti. Bojimo se da će 'zatvoriti vrata životu'. Izabrala je put do smrti. Mi kao roditelji se teško mirimo s tim. Ona čezne za mirom, a mi želimo da ona izabere životni put... - rekla je tužna majka u prosincu prošle godine.

Članica parlamenta Lisa Westerveld posjetila je Nou tri dana prije smrti. 

- Bilo je lijepo vidjeti Nou, bilo je nestvarno, činila mi se jaka i otvorena, nikad je neću zaboraviti, nastavit ćemo njenu borbu... - rekla je Lisa.

- Samo želim da bol nestane - rekla je Noa prije nego što je zauvijek zatvorila oči. Prestala je jesti i piti te odbila daljnje liječenje. Roditelji i liječnici odlučili su da je više neće pokušavati spriječiti u tome. Preminula je u nedjelju, 2. lipnja u svom domu u krugu obitelji.

Lokalni mediji ističu da se u Noinom slučaju ne radi o eutanaziji

Noin slučaj je izazvao veliku pozornost svjetske javnosti. Prvi medijski izvještaji govorili su kako joj odobrena eutanazija. Nizozemski mediji su naknadno pojasnili kako nije bila riječ o postupku eutanazije (nitko joj nije izravno pomogao da okonča život) nego je iskoristila zakonsko pravo da prestane jesti i piti.

Na Noinu priču reagirao je i papa

- Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo poraz su za sve ljude. Odgovor koji smo pozvani dati jest da nikada ne napuštamo onoga tko trpi, da se ne predajemo, nego da se pobrinemo i volimo kako bismo ponovno pružili nadu – napisao je papa Franjo u tweet poruci na svojemu računu @Pontifex, u mislima i molitvi za Nou Pothoven.

Kriteriji za eutanaziju su strogi

Nizozemska je 1. travnja 2012. godine postala prva zemlja koja je legalizirala eutanaziju. Kontroverze oko pitanja postoji li pravo na smrt još uvijek traju.

Nizozemski zakon o eutanaziji je strog i moraju se zadovoljiti brojni kriteriji da bi se pacijentova želja odobrila. Djeca starija od 12 godina mogu zatražiti eutanaziju. Nakon toga, klinika se savjetuje s nizom liječnika i s roditeljima djeteta i odlučuje hoće li djetetu ispuniti želju. O Eutanazija će se odobriti jedino ako pacijent pati od nepodnošljive boli/patnje te nema mogućnosti za oporavak i poboljšanje.

Zahtjev za eutanaziju mora biti dobrovoljan i ne smije biti donesen pod utjecajem lijekova ili od osobe koja pati od mentalnog poremećaja. Pacijent mora biti potpuno svjestan svoga stanja, prognoze i opcija. Drugi, nezavisni liječnik mora potvrditi da su svi uvjeti zadovoljeni. Smrt mora biti izvedena na medicinski dozvoljen način i uz prisustvo liječnika. Pacijent mora imati minimalno 12 godina, a pacijenti ispod 16 godina trebaju i pristanak roditelja. Nakon postupka eutanazije, liječnik obavještava mrtvozornika o uzroku smrti.