Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
402 komentara

Noć u paklu Vučjaka: Mlate nas i pucaju, bojimo se crne policije

GETO BEZ NADE Prespavali smo u jednom od najgorih migrantskih kampova u Europi, okruženi stotinama migranata na rubu egzistencije. Ovako izgleda život u paklu na zemlji

Foto: Armin Durgut/PIXSELL
402 komentara

Hashish?, upitao me Pakistanac svjetlucavih očiju dok mi je pružao slinavi, užareni smotuljak.

Vani je bio mrkli mrak, ledena kiša je zapljuskivala blato oko nas, a mi smo sjedili u krugu na podu promočenog šatora u Vučjaku, jednom od najgorih migrantskih kampova u Europi.

Odlučili smo provesti noć tu, sa stotinama sluđenih ljudi koji su prisiljeni živjeti gore od životinja.

EKSKLUZIVNO POGLEDAJTE DOKUMENTARAC 24SATA

Vučjak je smrdljiva kaljuža udaljena nekoliko kilometara od hrvatske granice i već mjesecima predstavlja privremeni dom u kojem se gužva nešto više od sedamsto nesretnika. Dom je možda presnažna riječ za odvratnu nakupinu izmeta, smeća i beznađa.

Pocrnjela zemlja na kojoj ljudi spavaju je bivše smetlište iz kojeg isparava zapaljivi metan, a planine kojima su okruženi prekrivene su minama. Nema struje, nema pitke vode.

Haraju bolesti. Incidenti su svakodnevni, najčešće oko banalnih stvari kao što je mjesto u redu za hranu ili oko raspodjele odjeće. Za sigurnost u Vučjaku zadužena su dvojica policajaca koji većinu vremema provode u kontejneru izvan kampa.

POGLEDAJTE GALERIJU

Zaklali ovcu pred nama

Nije bilo jednostavno doći do dopuštenja za noćenjem. Policija je zahtijevala odobrenje od Crvenog križa, a Crveni križ nas je preusmjeravao na policiju. Naposljetku su i jedni i drugi oprali ruke od nas i usuglasili se da sve radimo na vlastitu odgovornost. Pošteno.

Kad smo se pojavili tamo, zapahnuo nas je neizdrživi smrad. Doslovno cijeli kamp zaudara na fekalije. Nema adekvatnog sanitarnog čvora, a dva kontejnera s nekoliko ubačenih školjki, predviđenih da ih koriste stotine ljudi dnevno, potpuno su zaštopani. Nitko više ne obavlja nuždu u improviziranom wc-u. Ljudi u Vučjaku to rade kao vukovi, po miniranoj šumi. 

Smještaj u oronulom šatoru

Stigli smo u vrijeme ručka. Crveni križ je u rasklimanom kombiju dovukao preko tisuću porcija nekakvog variva, a izgladnjeli muškarci poslagali su se u dugački red poslušno kao marva. Pljuštalo je.

Stisnuti jedni uz druge, drhteći na hladnoći, čekali su na svoj plastični tanjur. Kako bi tko dobio svoj obrok, čučnuo bi u najbliži kut i halapljivo gutao.

Nisu se obazirali na kišu, smeće ni škljocaje fotoaparata. Nitko se više ovdje ne obazire na novinare. Ponekad umorno izviju usnu u namješteni osmijeh, ponekad pokriju lice prljavim prstima.

Većinu vremena prazno gledaju negdje kroz vas.

'Puštali su pse na nas'

Kroz šatore kulja gusti dim. Pale vatre unutra jer je vani previše mokro, a nekako se moraju zagrijati. Sjede leđa o leđa na kartonima i krevetnim kosturima, omotani dekama.

Neki su se stisnuli na raspadajućim, progorenim spužvama. Šatorsko platno prokišnjava. Morali smo izaći nakon nekoliko minuta jer nam je dim izgrizao oči. Stanovnici Vučjaka su odavno navikli spavati u pušnicama.

U središtu kampa odjekuje glazba. Netko je dovukao agregat i spojio ogroman zvučnik. Poraženi bijednici se groteskno vuku kroz blato dok tutnji orijentalni, durski melos. Tamo odakle dopire muzika sjedi jedan od lokalnih gazdi.

Ima ih nekoliko takvih po kampu. Zajebani, opasni igrači na čelu klanova drže malene trgovine u Vučjaku u kojima se nalazi sve što migrantu može zatrebati.

Čaj? Pola marke. Punjenje mobitela? Jedna marka

Pitka voda u plastičnim bocama je uvijek na cijeni. Cisterna s vodom iz Bihaća dolazi ujutro i do večeri često zna nestati zaliha. Zatim cigarete. Brašno. Ulje. Jaja.

Tu su i maleni restorani, ako restoranom možete nazvati natkriveno ognjište s čađavim loncima u kojima lijeno krčkaju čaj i gulaši. Crveni križ daje doručak i ručak, za večeru se moraju sami snaći.

Koliko je čaj? Pola marke. Koliko je naan kruh? Pola marke. Koliko je kutija cigareta? Marku i osamdeset. Najvažnija roba u kampu je struja. Vlasnik agregata montirao je zid pun utičnica iz kojeg strše deseci punjača preko kojih ljudi pune mobitele.

Cijena punjenja? Jedna marka.

Noć ispod šatora

Osim otvorene trgovine, u Vučjaku cvjeta i ona skrivena. Droga je na cijeni. Hašiš je uobičajen, do težih supstanci je teže doći, ali nije nemoguće. Samo se morate javiti pravom čovjeku.

Kako migranti dolaze do svega ovoga? Kako se dokopaju cigareta, ulja, jaja, mobitela, heroina? Jednostavno. Iako ne dolaze iz istih kultura i iako ne dijele istu boju kože ni običaje, novac govori sve jezike. Lokalci s migrantima trguju svim i svačim.

Svjedočili smo jednoj razmjeni. U kasno poslijepodne, u kamp je došao kombi bosanskih tablica. Za volanom domaći čovjek, na suvozačevom sjedištu jedan od bliskoistočnih "poduzetnika".

Kad su otvorili klizna vrata, unutra je bilo robe za opskrbiti supermarket. 

- Ne snimaj ovo, halo! Ronit ćete tu po zemlji kao što je ronio onaj prije par dana, jesi čuo - zaurlao je vozač.

Svejedno smo snimali. 

Krenuo je istovar. Naposljetku, nakon uobičajenih namirnica, iz kombija su izvukli ovcu. Živu, prestravljenu ovcu. Nastao je metež po kampu, deseci ljudi su okružili prestrašenu životinju. Jedan od njih je izvukao nož i počeo ga oštriti.

Bilo je jasno što slijedi. Položili su je u blato. Dvojica su je držala, a mesar joj se oslonio koljenom na rebra. Naglo je spustio nož. Nije uspio isprve. Runo je bilo pregusto za klanje. Netko je odnekud donio malene škare, one za rezanje noktiju.

Nečovječni pakao na zemlji

Depilirali su vrat smrtno ustrašene beštije koja je manijakalno vrtjela očima, a onda je napokon mesar zario oštricu u pravo mjesto. Tamna krv poprskala je zemlju i zamiješala se s blatnom lokvom.

Sve je bilo gotovo u nekoliko minuta. Odnijeli su lešinu sa strane i krenuli s obradom. Jedan muškarac je zarezao tanak rez uz papak, a onda prislonio usne na porezotinu.

Nije nam u početku bilo jasno što radi, ali ubrzo smo shvatili. Doslovno je napuhivao mrtvu ovcu. Kasnije su nam objasnili da je tako lakše skinuti kožu. Nije prošlo ni pola sata, a životinja je već bila raspoređena u dijelovima.

Na zategnutom konopcu njihao se samo svučeni kostur.

Spuštao se mrak nad Vučjakom. Nekolicina muškaraca otišla je klanjati. Ostatak se skitao po kampu. Krenuli smo za njima.

Gazili smo kroz rovove gnjecavog blata i smeća, zavirivali u šatore i razgovarali s ljudima. Svi, bez iznimke, bi se lecnuli kad bismo rekli da dolazimo iz Hrvatske. 

- Hrvatska odlična. Hrvatski ljudi odlični. Hrvatska policija nije dobra - govorili bi nam i pokazivali ožiljke, brazgotine i modrice.

'Hrvatska super. Hrvatska policija? Nije dobra'

Odakle im? Kažu od hrvatske policije, iste one koja je u proteklih par tjedana propucala dvoje ljudi. Uznemirujuć je broj različitih ljudi koji pričaju iznimno slične priče o brutalnosti naših policajaca.

Od batinanja pendrecima do udaraca čizmama, ispovijesti migranata zvuče praktički u dlaku isto. Gotovo svi koji su proživjeli susret s redarstvenicima Lijepe naše tvrde da su im oduzimali jakne, mobitele i mlatili ih kao pse.

Osim molitelja i lutalica, postoji još jedna skupina u kampu. Oni koji igraju igru. Game je kolokvijalni naziv za ilegalni pokušaj prelaska granice.

Svako toliko iz Vučjaka se zaputi skupina od nekoliko muškaraca s natovarenim ruksacima na leđima. Destinacija? Italija, Njemačka, Španjolska ili bilo koja zapadna zemlja koja će ih prihvatiti.

Prolaze pored policijskog kontejnera na izlazu iz kampa. Nitko ih ne zaustavlja. A i zašto bi? Put je naporan, opasan i često završava neuspjehom. Većina ljudi u kampu pokušavala je preko deset puta prijeći hrvatsku granicu, a pokušaji bi završavali lavežom lovačkih pasa, hvatanjem u mraku, pendrekom po rebrima i izbacivanjem iz marice negdje natrag u Bosni.

- Ma bježi bolan, tu vam ima svega - kazuje nam federacijski policajac zagledan u kamp. Čizmom razmiče blato i namješta motorolu.

- Ima normalnih ljudi, ima izbjeglica, ima ekonomskih migranata. Svega ima. Spustimo se mi do njih, sjednemo, pričamo. Vole oni nas. Jest, bude nekad problema, bude tučnjava kad se nadrogiraju, al to mi brzo riješimo. Nisu nikad bili nasilni prema nama, to oni između sebe rješavaju. Al sad je drugo, sad će zima. Evo snijeg će brzo, bit će pizdarija, pazi što ti ja kažem - kazuje policajac.

Šerif nas je čuvao

U pravu je. Bure baruta nad Vučjakom i cijelom Bosnom će uskoro prsnuti ukoliko ne pronađu humanije rješenje za ove ljude. Postoji granica koju čovjek može podnijeti, a u ovom kampu ona je opasno blizu.

Bilo je vrijeme za pronaći smještaj. Upoznali smo jednog od gazdi kampa, navodno opasnog tipa. Bar nam je tako rekla novinarka koja poznaje situaciju u Vučjaku.

Trebao nam je netko takav jer kad padne noć jedino nas autoritet takvog nekog šerifa može zaštititi od potencijalnih problema.

Opasni gazda se činio pristojan i spreman na razgovor. Odvukao sam ga sa strane, pojasnio mu što želim, a on je kimnuo glavom. Kazao mi je da ga potražim kad ga budem trebao i uputio me prema Khamranu, istom čovjeku s kojim me ranije upoznao Crveni križ.

Khamran je mršavi stolar iz Pakistana. Ima trideset i tri godine, naočale i izvrsno govori engleski. Kod njega ćemo prenoćiti. On dijeli šator s Vinijem iz Indije i još pet ili šest mladića.

Pokazali su nam gdje ćemo spavati. Oronula, prljava cerada natkriva nešto što je nekad bilo krevet. Pod šatora je obložen pljesnivim spužvama i prekriven grubim dekama.

Kutovi su zatrpani konzervama i plastičnim bocama, a jedna dogorjela svijeća predstavlja izvor svjetlosti i topline. Na metalnoj šipci u sredini povješana je mokra odjeća. Smrdi na urin. Kažu nam da je tu sigurno jer se nitko od njih, osim Vinija, ne tuče.

'Najgore je kad vas uhvati crna policija'

Inzistirali su da legnemo na krevet. Oni će spavati na podu. Bez obzira koliko ih uvjeravali, nisu pristali na drukčiji aranžman.

Krevet se sastojao od oguljene metalne konstrukcije, komada kartona i poderane, vlažne spužve. U tim uvjetima činio se kao hotel s pet zvjezdica. Izuli smo blatnjave čizme i sjeli na pod. U šatoru je već bilo šestero ljudi i stalno su dolazili novi. Vani je bio mrkli mrak. Glazba se pojačala. Po lokvama i mulju izvan našeg prenoćišta tabanale su stotine nogu.

Glasovi na nepoznatim jezicima parali su noć. Temperatura je nesmiljeno padala, a nova runda kiše bubnjala je po ceradi iznad naših glava. Domaćini su radoznalo piljili u nas. Vjerojatno smo i mi njima bili jednako zanimljivi kao i oni nama.

Prepričavali su iskustva s gamea.

- Najgore vam je kad vas nađe crna policija. Kad vas uhvati vojska, dobro je. Kad vas uhvati policija u plavome, isto je dobro. Ali kad vas nađu policajci u crnom, pogotovo kad imaju fantomke na glavama, onda se možete samo početi moliti - pričaju nam o bliskim susretima s hrvatskom sigurnošću i povjerenjem.

- Mene su mlatili štapovima. Jednom me držao jedan crni policajac, a petorica njih su me tukla. Čime? Svime! Nogama, rukama, pendrekom, svime! - priča nam jedan čovjek.

- Na mene su pustili pse. Znate kako izgleda njemački ovčar? Takve pse - kazuje nam drugi i pokazuje ožiljke od psećih ugriza na rukama. 

- Na mene su pucali - tiho dodaje treći.

Gledaju spotove i slušaju glazbu

Sablasno je slušati ove priče. Odjekuju kroz krcati šator u polumraku. Na licima nesretnika koji su zapeli u Bosni pleše onaj siromašni plamičak jedne jedine svijeće. Nitko od njih nikad neće prestati pokušavati prijeći granicu.

Khamran ima dvoje djece u Pakistanu i želi doći do Španjolske. Tamo ima nekakvu rodbinu i ako je se uspije dokopati, moći će povući suprugu i djecu za sobom. Koliko je na putu? Tri godine, kaže.

Dok je prepričavao mučne detalje, jedan muškarac je izvukao hašiš. Jeftino ga ovdje nabavljaju, deset maraka po gramu. Nije kao onaj kod kuće, ali što se može. Vješto ga mrvi, miješa s duhanom i mota. Pripaljuje. Povlači dubok dim i šalje ga dalje ukrug.

Otupljeni smolom kanabisa, ljudi se opuštaju. Vade mobitele, pale glazbu. Pokazuju nam spotove bolivudskih plesačica. Pjevaju, smiju se. Igraju na karte i pokazuju nam trikove.

Uče nas igri sličnoj trešeti. Vani je pljusak. Netko je donio tvrdo kuhana jaja i čaj. Onaj jedan plamen svijeće pleše i baca sjene po šatoru. Na trenutak zaboravljamo na horor kojim smo okruženi. 

Foto: Armin Durgut, Igor Kralj/PIXSELL

Tučnjava? To vam je tu normalno

A onda su se potukli. Vani, nekoliko desetaka metara od nas, nastala je tučnjava zbog koje je morala intervenirati i policija.

- To je normalno ovdje. Svako malo se netko potuče ili izvuče nož. Ne brinite, ovdje ste sigurni - uvjerava nas jedan momak dok baca trefovu damu.

Nema više od dvadeset godina.

Bilo je oko jedan ujutro kad smo se iscrpljeni popeli na zahrđali nekadašnji krevet. Na njemu smo se stisnuli Vini, fotograf i ja, rame uz rame, pokriveni vrećom za spavanje. Odmah sam osjetio bolno željezo u leđima, na mjestu gdje bi inače bio madrac. Vini je gledao nešto na mobitelu, fotograf je odsutno piljio u krov šatora, a ja sam pokušavao sabrati divlje dojmove.

Kiša se pojačavala, puhalo je. Šestorica mladića na podu i dalje su igrala svoju trešetu, a vani je tutnjala glazba. Kroz vjetar su se probijali glasovi. Muškarci su se svađali negdje daleko od nas, ili blizu, teško je procijeniti. Lijevo od nas, možda metar ili dva, u susjednom šatoru, netko je krvnički hrkao. Nešto ispod kreveta je smrdjelo dozlaboga. 

Umoran kao pas, izgubio sam i onaj najmanji osjećaj straha i samo sam htio zaspati, zaboraviti gdje sam i probuditi se negdje u toplom i čistom. Negdje gdje se neću osjećati kao sklupčani, prljavi, gladni pas. Poželio sam da sam kod kuće.

Uspio sam odspavati možda sat ili dva. Sati su se vukli unedogled dok je vjetar nadimao šator oko nas. Svi cimeri su odavno zalegli po podu, umotani u deke.

Lijevo od mene, fotograf je blaženo kunjao, zakopčan u tri sloja odjeće. Desno od mene, Vini se stisnuo u fetus položaju. Ona svijeća je polako dogorijevala. 

Trgnuo sam se negdje pred zoru. Dok je svijeća gutala zadnje atome voska, izvukli smo se iz vreće, praćeni škripanjem oguljenog kreveta. Šapatom smo zahvalili zbunjenom Viniju i gurnuli ga natrag pod vreću. Nitko drugi nije ni trznuo.

Bauljali smo po mrtvački praznom kampu. Svitalo je. Jedini zvuk dopirao je od naših gnjecavih koraka u novom blatu. Neispavani i prljavi, tražili smo vodu kako bismo obavili osnovnu jutarnju higijenu. Nije je bilo, cisterna dolazi tek za nekoliko sati.

Obavili smo malu nuždu sa strane, u grmlju. Kako se sunce penjalo po istoku, tako su se sramežljivo otvarala šatorska krila. Muškarci zatočeni u Vučjaku obavljali su groteskne varijante jutarnjih rituala. Odlazili su u šumu, među mine, kako bi se olakšali.

Odlamali su komade grančica kako bi iščačkali zube. Strugali su ostatke hrane s lonaca kako bi u njima zakuhali čajeve. Praznih očiju čekali su, kao što čekaju zadnjih pet mjeseci, red za doručak.

Nakon njega će čekati red za ručak. A onda će možda tvrdoglavo otići u game gdje će ljudi u crnom puštati pse na njih i batinati ih štapovima.

Nedostojno, nečovječno, ponižavajuće

Možda se nađu na putu slučajno opaljenog metka.

A možda ostanu u kampu i potuku se međusobno.

Ili će se možda sakriti pod šator okružen smećem, zapaliti hašiš i u fetus položaju dočekati novo jutro. Isto kao prošlo, isto kao sva jutra zadnjih pet mjeseci u ovom nečovječnom, nedostojnom i ponižavajućem paklu na zemlji. 

U sutrašnjem izdanju 24sata pročitajte ekskluzivni intervju s krijumčarom ljudi.

Tema: Hrvatska

Možda vas zanima i ovo:
Message