Novi odnos moći? To je ljubav, kad Srbin Turčinu pjeva Bešlića

Rat kuca na vrata, Matanu je kroz prozor. Legendarna je to rečenica Matana Špalatrine koju je izgovorio Rade Šerbedžija u slavnoj seriji “Prosjaci i sinovi”. Time je on u jednu rečenicu sažeo sve svjetske mudrosti koje govore o promjenama vremena i potrebama za prilagodbu na nove okolnosti. Pomalo je nezgrapno povezivati Matana s aktualnom političkom situacijom u susjedstvu, kako u europskom smislu tako i u hrvatskom, ali ta njegova rečenica pada na pamet kad vidimo novo prijateljstvo Recepa Tayyipa Erdogana i vrha srpskih vlasti, piše novi tjednik Express. 

Tijekom nedavnog posjeta turskog izaslanstva Srbiji vidjeli smo da su tamošnji diplomati odlučili upotrijebiti “tešku artiljeriju”. Naime, na jednom od službenih domjenaka srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić prihvatio se mikrofona i na turskom jeziku zapjevao okupljenom društvu. 

Razdragi Erdogan i njegova supruga Emina oduševljeno su zapljeskali Dačiću, koji je kasnije, prema pisanju srpskih medija, zapjevao i pjesmu “Miljacka” Halida Bešlića. Priliku za zbližavanje s “dojučerašnjim neprijateljima” iskoristio je i novi srpski predsjednik Aleksandar Vučić, koji je rekao da je Srbija bila jedna od prvih zemalja koje su osudile prošlogodišnji pokušaj vojnog udara u Turskoj. 

- Reagirali smo i osudili taj pokušaj u neku ruku najvišeg oblika terorističkog djelovanja i stali na stranu legalno izabranih organa Turske - kazao je Vučić.

Alfa i omega turske politike nije ostala dužna. U autorskom tekstu za srpsku Politiku pohvalio je Erdogan njihovo zajedništvo.

- Nikad nijedna od naših zemalja nije dopustila da njezini individualni problemi naruše međusobno prijateljstvo i suradnju. Čak i u najtežim vremenima pridavali smo posebno značenje tome da održimo dijalog i da razumijemo jedni druge - stoji u Erdoganovu tekstu.

Takvo zbližavanje bilo je teško očekivati zbog odnosa službenog Beograda prema srpskim zločinima nad muslimanskim stanovništvom, ali Erdogan je vješt diplomat. Nakon što mu je iz Europske unije stigla de facto odbijenica za daljnje približavanje, a pogotovo nakon što je austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz otvoreno rekao da Turska ne može postati članica Unije, Erdogan se okrenuo ostatku svijeta, a Srbija je idealan partner za osvetu EU, baš kao što je to i Rusiji. Ovdje je potrebno naglasiti da je Erdogan bio jedan od najbližih saveznika Izraela, a te dvije države bi, u nekom pojednostavljenom shvaćanju politike na Bliskom istoku, trebale biti zakleti neprijatelji. Erdogan je, barem ga takav glas prati, okorjeli islamistički fundamentalist koji bi se svim silama trebao protiviti Izraelu. 

Da je “novi turski sultan”, kako mu “tepaju” njegovi protivnici, barem upola toliki fundamentalist kako se priča, samo postojanje židovske države na području Palestine trebalo bi mu stvarati noćne more. Međutim, Erdogan već godinama održava korektne, ali i konkretne, diplomatske odnose s Izraelom.

Do zahlađenja je došlo 2010. nakon napada na tursku flotilu koja je prevozila humanitarnu pomoć za odsječene palestinske teritorije. Izraelski specijalci napali flotilu i deset turskih državljana je izgubilo živote. Palo je jako puno teških riječi, povučeni su diplomati i činilo se da su odnosi nepovratno uništeni. Turska je imala jasne zahtjeve za službenom isprikom, financijskom kompenzacijom obiteljima žrtava i ukidanjem blokade Pojasu Gaze.

Nakon dugih i mukotrpnih pregovora dogovoreno je ljetos da će Izrael platiti dvadesetak milijuna dolara kao kompenzaciju žrtvama, a zauzvrat je tursko pravosuđe odustalo od suđenja izraelskim vojnicima koji su sudjelovali u napadu na humanitarnu flotilu. Naravno da su takve odluke naišle na kritike sa svih strana.

Uvjetno govoreći, muslimanska strana kritizirala je popuštanje Izraelu, uvjetno zato što je tek nekoliko organizacija muslimanskog predznaka kritiziralo Erdogana, dok su ortodoksne židovske skupine kritizirale Benjamina Netanyahua zbog njegova popuštanja pred “turskim pritiskom”. Sinan Albayrak, jedan od sudionika flotile, ispričao je svoje viđenje dogovora za turski list Aksam: “Kakvu težinu ima isprika? Ubili smo devet ljudi, žao nam je? Naravno da zvuči smiješno. Država je trebala spriječiti sve odmah na početku. Ali sami smo to tražili. Sami smo odlučili ići tamo”. Obojica državnika, i Erdogan i Netanyahu, bili su svjesni da moraju surađivati u okruženju u kojem se nalaze. “Izraelu treba država poput Turske u regiji. Mi također moramo prihvatiti činjenicu da nam treba Izrael. To je stvarnost našeg okruženja”, rekao je Erdogan okupljenim novinarima početkom 2016. godine.

Događaj koji bi ipak mogao obilježiti daljnju suradnju dviju Turske i Srbije nije Dačićevo pjevanje niti Vučićevo prisjećanje dobrih starih vremena političke suradnje. Zajednički posjet tijekom srijede dvojice državnih čelnika Novom Pazaru, kako su ga već dva političara nazvala, mostu prijateljstva. Sandžak, naseljen većinski muslimanskim stanovništvom, nikad nije uživao veliku potporu službenog Beograda, ali nije imao ni takav separatistički pokret kakav je iznjedrilo Kosovo. Već davno smo vidjeli da je Kosovo prestalo biti dio Srbije, koliko god to negirali iz vrhuške srpske politike, ali Sandžak lako može postati nova “odbjegla regija”. Upravo zbog toga je nevjerojatno važno da su dva državnika u Novom Pazaru nadgledala potpisivanje sporazuma s turskom Agencijom za suradnju i koordinaciju.

Dan ranije je Erdogan najavio da Turska nudi i opskrbu prirodnim plinom iz Rusije preko Turskog toka, što bi posebno trebalo i moglo smetati hrvatskoj diplomaciji. Naime, Turska je postala poželjna destinacija za transport plina nakon propadanja Južnog toka, koji je trebao ići, između ostaloga, i preko Hrvatske prema ostatku Europske unije. Sankcije, bugarsko protivljenje, okupacija Krima, sve to je imalo određenu ulogu u napuštanju projekta transporta plina preko Hrvatske, a činilo se da će čak i preko Turske sve to teško ići. Rušenje ruskog zrakoplova iznad Sirije i naknadno zahlađenje odnosa dviju zemalja, pa ubojstvo ruskog veleposlanika u Ankari ozbiljno su zaprijetili nastavku suradnje. Bilateralni odnosi se polako oporavljaju, a sad Turska i Rusija imaju zajedničkog geopolitičkoga konkurenta, Europsku uniju.

Za očekivati je da će se ti odnosi nastaviti i u skoroj budućnosti, a Srbija bi mogla imati daleko najveće koristi. Kad se dvije tako velike ruke slože, svašta toga se može uraditi. Srbija će željno očekivati što će im donijeti budućnost i novi, pomalo čak i neočekivani, saveznik, ali zasad se čini da je budućnost Vučićeve Srbije doista svijetla.

>>> Više čitajte u novom broju tjednika Express, koji je od petka na svim kioscima...