Objašnjenje presude: 'Klijente ste mamili, onda ih izbjegavali'

Banke nikad nisu ni smjele ponuditi kredite s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak i s promjenjivom kamatnom stopom, zaključio je nepravomoćnu presudu u slučaju Franak sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Radovan Dobronić.

Prihvatio je tužbu Potrošača i Udruge Franak protiv osam najvećih banaka koje posluju u Hrvatskoj: Zagrebačke banke, Privredne banke Zagreb, Erste & Steiermärkische Bank, Raiffeisenbank, Hypo Alpe-Adria-bank, OTP banke, Splitske banke i Volksbank. Tužili su ih zbog nepoštene primjene valutne klauzule i samovoljnog mijenjanja kamatnih stopa zbog čega su im rate kredita rasle i za 100 posto. Većina od 100.000 dužnika podigla je stambene, dugoročne kredite na rok otplate od 20 ili 30 godina. To je za njihov budžet značio potpuni krah.

Prema presudi, banke moraju prestati s takvim nezakonitim postupanjem, 60 dana nakon pravomoćnosti moraju ponuditi izmjene ugovora u kojima će glavnicu preračunati u kune na dan korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu koja je sklopljena na početku ugovora te platiti tužitelju 441.875 kuna parničnih troškova. Zabranio je bankama takvo ili slično postupanje u budućim poslovima.

Presuda suca Dobronića je nepravomoćna, ali povijesna jer je udarila snažne temelje prava potrošača i prva je takva kolektivna tužba u Hrvatskoj.

Potvrdi li je Visoki trgovački sud, što se očekuje najranije u sljedećih godinu dana, presuda bi mogla značajno izmijeniti poslovanje moćnih banaka. Sudac je, nakon što je pročitao 2500 stranica, jasno objasnio: 

- Od 2004. do 2008. godine banke su zaključivale ugovore koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe. Potrošače tijekom pregovora nisu u cijelosti informirale o svim parametrima bitnim za donošenje odluke o kreditu, nisu im dale cjelovitu obavijest. Banke s potrošačima nisu utvrdile egzaktnu metodu izračuna kamatnih stopa. Jednostrano su ih mijenjali, a posljedica svega je neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana, sve na štetu potrošača - pročitao je sudac Dobronić ključne stavke.

Pozvao se na praksu u svim svjetskim zemljama, od Australije do Amerike, citirao stručnjake, ekonomiste itd. Sudac je upozorio na niz propusta države i cijelog bankarskog sustava koji su dopustili da se ovakvo što i provede. Do kraja je ostao vrlo detaljan i, osim što je bankarima podijelio 180 stranica presude, i usmeno im je očitao bukvicu.

Nije se moglo očekivati da će ljudi znati koji su rizici vezanja kredita uz neku drugu valutu. Ljudima ste trebali reći puno glasnije i jasnije!, autoritativno je rekao sudac.

Osvrnuo se tako na ročišta na kojima su bankari tvrdili kako rast tečaja nisu mogli predvidjeti te da su i oni sami izgubili novac.

- Složili smo se da je takav rast CHF-a svjetski presedan, no MMF je 1997. objavio studiju koja se odnosila na kretanje tečaja švicarca. Napisali su kako je neosporno da će doći do jačanja CHF-a uvođenjem eura. To su sve javno dostupne činjenice. Ako tvrdite da niste znali, potpuno ste ignorirali ekonomiju kao struku. Bankari su znali, ali su potrošačima prešutjeli i nisu postupali u dobroj vjeri - rekao je sudac.

Osvrnuo se i na svjedočenja klijenata koji su podignuli kredite. Oni su govorili kako su bankari bili prilično ljubazni kad su izdavali kredite, a kad su rastom tečaja klijenti tražili objašnjenja, vrata su im bila zatvorena. Smatra da je pogreška što im nitko nije spomenuo tečajnu politiku HNB-a.

- Tečaj je plutajuća stavka, nešto što se mijenja doslovno svaki dan. To je potvrdio i HNB. Uz to, njihova je politika da ne formalno, ali suštinski kunu vežu uz euro. Znači da HNB intervencijom na tržištu štiti tečaj kune u odnosu na euro. To je u bitnoj mjeri razlika u odnosu na tečaj švicarca koju su potrošači tek naknadno saznali - kaže. Posebno ih je kritizirao zbog načina na koji su klijentima prezentirali kredite.

- Uzmite si letak, opći uvjeti dostupni su u poslovnicama, pročitajte na internetu..., bio je najčešći način kako ste savjetovali klijentima da se informiraju. Možda bi se taj pristup najbolje mogao opisati na ovaj način: otac jedne djevojke u Njemačkoj e dizao ogroman kredit, recimo 100.000 tadašnjih njemačkih maraka. Banka je tražila od oca da netko potpiše jamstvenu izjavu. On je doveo kćer u banku, a bankar joj je rekao da potpiše i da to nije ništa strašno. Djevojka je na kraju tražila poništenje i dobila ga s obrazloženjem suca koje bih i ja upotrijebio. Nazvao je ovakav način poslovanja trivijalizacijom rizika - objasnio je sudac.

Tako je opisao i upozorenja koja su banke objavljivale u spornom periodu u medijima nasuprot silnim agresivnim reklamama na TV-u koje su nagovarale na švicarce.

- Jedan oglas, jedna rečenica u prilogu od deset stranica. Tu i tamo koji intervju direktora banke koji gotovo nitko ni ne pročita do kraja. Svaka klauzula koja upozorava na ovakav rizik mora biti napisana crvenom bojom na prvoj stranici - smatra.

Pomalo je ismijao način izračuna kamata koji su mu dostavile banke.

- Vrijednost referentne stope, LIBOR, EULIBOR, plus M plus D. Prosječan potrošač to ne razumije. Ta formula je samo privid da postoji formula za izračun, no kriterija nema. Stručnjak, dakle, potrošaču nešto savjetuje, a on je neuk i može se osloniti samo na to nadajući se da ne manipulira činjenicama. Bankari su morali iznijeti potrošačima koliki stvarni rizik preuzimaju! A to je dupli rizik, promjenjive kamate i glavnice. Jedan i jedan u tom slučaju ne daju dva, nego neograničen limit za rast. Rizik se multiplicirao i to je neprihvatljivo. Praksa se mora promijeniti! - rekao je Dobronić. 

Obranu banaka da su i same izgubile financirajući se izvana kako bi ponudili kredite u CHF građanima opisao je njihovim poslovnim potezom za koji su sami trebali snositi odgovornost. Banke imaju osam dana za žalbu.