News

Komentari 22

Očajan narod kugu je liječio orgijama i bičevanjem do krvi

Očajan narod kugu je liječio orgijama i bičevanjem do krvi

Puk je vjerovao da je kuga opomena, božji gnjev, kazna za grijehe čovječanstva. Baš kao što je za pandemije korone postala još glasnija skupina teoretičara zavjere po kojima se korona širi 5g mrežom

Umrla je trećina čovječanstva

Prije nego što su se jedra genoveškog broda smrti ukazala pred Messinom, znakovi koji su slutili na nesreću nadvili su se nad  Italiju i europski kontinent. Dok se smrtonosni teret u listopadu 1347. približavao Messini u Rimu je na vrhuncu bila pobuna i rat protiv papinske i carske vlasti. Iz Rima su se pobune i nemiri širili cijelom Italijom. U siječnju 1348., dok je „crna smrt“ pružala svoje pipke po Europi, veliki potres ostavio je ruševine po cijeloj Italiji. Od Napulja do Venecije, a kako se zemlja trese, bilježe kroničari, osjetilo se čak i u Njemačkoj i u Grčkoj.

POGLEDAJTE VIDEO: CRNA SMRT

Kroničari iz doba kuga ovim će dvjema pojavama, kao i mnogim drugima, davati simboličko značenje najave smaka svijeta, božje kazne, apokalipse… Uostalom Apokalipsa, odnosno Ivanova Otkrivenja, bilo je omiljeno teološko štivo u 14. stoljeću, pa stoga kroničari toga doba u opisu posljedica kuge često posežu za opisom trećini svijeta koje je pomrlo, jer je tako smak svijeta opisan u Apokalipsi.

Procjene smrtnosti u prvom valu „crne smrti“, iako su kroničari posezali za simbolikom iz Ivanovih Otkrivenja, pokazali su se točnima, uistinu je, potvrđuju današnji znanstvenici, umrla trećina čovječanstva. Veliki potres 1348. i pobuna koju je pokrenuo 1346. i 1347. Cola di Rienzi nisu bile predskazanja „crne smrti“ ali su ruševine, nemiri, nezasijana polja i posljedično tome glad, ostavili cijeli talijanski poluotok oslabljen pred dolazak kuge.

Dok se kuga širi Europom, a ni crkva, ni kraljevi ni liječnici na nju nemaju nikakav odgovor ni suvislo objašnjenje, po selima Italije i Francuske seljaci izlaze na ulice i divlje plešu. Njihov manični ples, od kojeg mnogi padaju u trans, a često završava i orgijama, tjera „crnu smrt“ od njihovih sela. Istovremeno raste kult Svetog Roka kao zaštitnika od kuge, brojne crkve i kapele u čast tog sveca bit će sagrađene diljem svijeta u kasnijim navalama kuge.

 

Ali kao u nekom suludom obratu drugi sveci zaštitnici, bilježe kroničari, u vjerovanjima puka postaju oni koji siju kugu kao opomenu, božji gnjev, kaznu za grijehe čovječanstva. Jednostavno, trebalo je naći krivca. I jedna i druga pojava uskoro će se stopiti u zajedničko traženje krivca i provalu neviđenog nasilja. Baš kao što je za pandemije korone postala još glasnija skupina teoretičara zavjere po kojima se corona širi 5g mrežom, a Bill Gates želi svima ugraditi čipove kroz cijepljenje.

Nije dugo trebalo da se nekog optuži za „crnu smrt“. Već u proljeće 1348. godini počinju prvi napadi na židove u Narbonni i Caracassoneu. Rulju su razbjesnile namjerno širene laži da židovi šire kugu trujući bunare, provalili su u njihove geta i kuće i žive ih bacali u plamen. Motivi su ipak bili mnogo prizemniji, rulji je bila privlačna imovina koju su mogli opljačkati, a status židova kao kraljevskih kmetova, bio je vrlo nejasan.

U stvarnosti je to značilo da su židovi bili bez ikakve zakonske, političke i tjelesne zaštite. Iako je papa Klement VI. 1348. izdao bulu kojom zabranjuje ubijanje pljačkanje i pokrštavanje židova, plamen mržnje je zapaljen i malo što ga je moglo ugasiti. A novi pokret uzrokovan strahom od „crne smrti“ samo je dolio ulje na vatru. Divlji ples po selima kojim se tjera kuga izrodio je pokret flagelanata.

Kolone muškaraca i žena ulazile su u gradove divlje se bičujući do krvi, pozivajući ljude na pokoru i pokajanje. A od grada do grada samo je rastao. Njihove procesije često su završavale u opscenom slavlju i potpunom neredu, a narod ih je prihvaćao kao pokornike koji će ih spasiti od kuge. „Crna smrt“ bila je toliko strašna da su se ljudi hvatali za svaku slamku, pogotovo ako je ona bila umotana u ogrtač pokore i svetosti.

Moć crkve ionako je padala, zbog kuge u većini gradova i sela zvona na crkvama nisu zvonila, a svećenici i redovnici umirali su jednakom brzinom kao i drugi. Sam papa, a gotovo pola njegovog kardinalskog vijeća pomrlo je od kuge, gotovo je dvije godine bio u samoizolaciji u svojoj palači u Avignonu. Raspojasani flagelanti počeli su ulaziti u crkve, tjerati svećenike pa čak i biskupe. To divljanje naišlo je na otpor. Zato flagelanti pronašli mnogo bespomoćniju žrtvu – Židove.

Optužili Židove da šire kugu

Fanatizam flagelanata, sjeme mržnje posijano u Narbonni i Carcassoneu i neutaživa želja za pljačkom rasplamsat će za vrijeme najvećeg haranja „crne smrti“ progon i pokolje Židova diljem Europe.

Slijedeći papinu bulu vlasti su u početku pokušavale zaštiti židove, ali ubrzo su popustile, a moglo bi se reći i pridružile odnosno „legalizirale progone“. U Savoji je u rujnu 1348. održan proces u kojem se optuživalo Židove da šire kugu, dapače, izmišljen je i tajni dokument prema kojem oni iz Toleda nose otrov kuge u malim zamotuljcima. Na lomači je završilo jedanaest židova, a pisma s „tajnim dokumentom“ i zaključcima procesa poslano je u gradove.

Taj plamen ni papine bule nisu više mogle ugasiti. Pokolji su izbili u Strasbourgu gdje se gradsko vijeće pokušalo oduprijeti progonu Židova, ali je smijenjenu u nemirima, a 2000 židova je spaljeno na groblju. Papa Klement VI. još jednom pokušava smiriti situaciju šaljući bulu u kojoj objašnjava kako kuga podjednako pogađa sve, ali želju za krvlju i pljačkom više nije bilo moguće spriječiti.

A progonu Židova pridružuju se i flagelanti. U Baselu je početkom siječnja cijela zajednica od nekoliko stotina Židova potpuno istrijebljena. Zatvorili su ih u drvenoj kući izgrađenoj na jednom otočiću na Rajni i spalili ih, izdajući pri tom i zabranu doseljavanja židova u grad u sljedećih dvjesto godina. Pokolji se šire Freiburgom, Augsburgom, Nürnbergom, Münchenom, Koninsburgom, Regensburgom…

Židovi u Wormsu i Frankfurtu radije su izvršili samoubojstvo nego da ih rastrga raspomamljena rulja, a najveća zajednica Židova u tom dijelu Europe, ona u Mainzu, njih 6000, odlučila je pružiti otpor. Uspjeli su ubiti 200 napadača, ali vidjevši da će biti svladani odlučili su se zapaliti. U Erfurtu nijedan židov, od njih 3000, nije preživio. Gotovo cijela židovska zajednica u tom je dijelu Europe pobijena, spasili su se samo oni koji su na vrijeme pobjegli dalje na istok. Posljednji progoni događali su se u prosincu 1349. u Antwerpenu i Bruxellesu.

Vlasti su, poprilično nevoljko, odlučile stati na kraj rulji, još u listopadu 1349. papa Klement je naredio da se flagelanti rastjeraju, podržalo ga je Sveučilište u Parizu, a francuski kralj Filip VI. zabranio je bičevanje. Progon flagelanata otupio je i oštricu progona Židova, pa su oni koji su to ludilo uspjeli preživjeti mogli odahnuti. Iako će se u sljedećim desetljećima zlosretnog 14. stoljeća pogromi židova, uvijek uzrokovani nekom glasinom, a u stvarnosti željom za pljačkom, ponavljati, sve do najzlosretnijeg 20. stoljeća i holokausta. 

(U sljedećem nastavku: Kraj epidemije donio je rat za imovinu, otimačinu, bijedu...)

Najčitaniji članci