News

Komentari 127

Zaraza koja je pokorila svijet: Bolesne su žive zazidali u kuće

Zaraza koja je pokorila svijet: Bolesne su žive zazidali u kuće

Crna smrt trgovačkim je brodovima krenula u pohod Europom i sjevernom Afrikom, već u siječnju 1348. pojavljuje se u Francuskoj i u Tunisu, a vrlo brzo kuga stiže i u Dubrovnik, Split, Zadar...

Brodovi su nosili 'crnu smrt'

„Jedro na horizontu“, pročuo se glas iz osmatračnice luke u Messini na Siciliji. Lađa se polako približavala luci i zastave koje su se vijorile na njenim jarbolima govorile su da je riječ o genoveškom brodu. Trgovci i carinici već su zadovoljno trljali ruke očekujući dobru zaradu. Genovežani su imali brojne trgovačke postaje po svijetu i donosili su egzotičnu robu iz Kine i Indije, znalo se da ovaj brod dolazi iz Kefe (danas Feodosija), njihove luke na Krimu, a to je značilo da su utrobi lađe svila i mirodije. Skupa i tražena roba. Dobra trgovina bila je na vidiku…

Ali brod koji je plovio prema Messini tog listopadskog dana 1347. godine donosio je najveću bolest koju je svijet do tada vidio. Mornari su pod pazuhom i na preponama imali crne, bolne otekline veličine jajeta. Nosili su „crnu smrt“. 

POGLEDAJTE VIDEO: SVE O CRNOJ SMRTI

Već tijekom 1346. godine do Europe su počele dolaziti glasine o pošasti koja hara Kinom, središnjom Azijom, Indijom, Perzijom, Mezopotamijom, Sirijom, Egiptom i Malom Azijom. Ali nitko na to nije obraćao pretjeranu pažnju. Bio je to dalek i nepoznat svijet, čudnih običaja i čudnih ljudi, a trgovci i avanturisti, jedni od rijetkih koje su te krajeve vidjeli, ionako su uvijek preuveličavali svoje doživljaje ili su ih u potpunosti izmišljali. Uostalom bile su te zemlje „nevjernika“, sve što im se događa bila je Božja kazna, mislio je običan puk. Ako je uopće i mislio o tome. Jednako kao što se corona događala u tamo nekoj dalekoj Kini.

Nisu svi to uzimali olako, do pape Klementa VI. glasine su dolazile neprestano, pogotovo iz Indije gdje su ulice „bile pune leševa“ koje nitko nije imao skloniti. Na papinom dvoru izračunali su da je ta pošast odnijela 23 milijuna i 840 tisuća ljudi, gotovo cijelu tadašnju Indiju. Bio je to smak svijeta. Na sreću događao se nekom drugom. Sve do listopada 1347. godine kada su se jedra genoveškog trgovačkog broda ukazala na moru ispred Messine. 

Genoveški mornari poumirali su ubrzo po dolasku. Osim oteklina ispod pazuha i na preponama, crnim od krvi i gnoja, imali su jaku vrućicu i pljuvali su krv. Bolest koju su donijeli počela se nezaustavljivo širiti. Nitko nije znao kako, tim više što se kuga širila u dvije varijante i napadala dva tjelesna sustava - krvožilni sustav, u toj varijanti bolest se širila dodirom, i pluća odnosno dišni sustav, a u toj varijanti bolest se širila kapljično. 

Sami simptomi pojavljivali su se pet, odnosno tri dana nakon zaraze, a kada bi se pojavili bilo je već kasno. Smrt je bila nevjerojatno brza, pa kroničari bilježe da su mnoge obitelji zdrave lijegale na počinak da se nikada ne probude, događalo se da liječnik koji se brine o bolesniku umre prije od njega, iako se zarazio kasnije, a svećenici koju su ispovijedali umiruće uz samrtnu postelju često bi umrli prije samog bolesnika. 

U siječnju 1348. godine bila je zaražena cijela Europa

Tek kasnije će se ustanoviti da su bolest širili crni štakori, odnosno buhe koje bi se zarazile na štakorima te infekciju prenijele na ljude. Pravi uzročnik bolesti – bakterija Yersinia Pestis (prijašnji naziv Pasteurella Pestis) – bit će nađena tek krajem 19. stoljeća kada će ju otkriti švicarsko-francuski bakteriolog Alexandar Yersin za vrijeme epidemije kuge u Hong Kongu. Ali ni danas nije potpuno jasno zašto je ta bakterija što napada glodavce mutirala u „crnu smrt“, kao što nije poznato zašto je Covid-19 mutirao i prešao sa životinja na ljude. 

Crna smrt trgovačkim je brodovima krenula u pohod Europom i sjevernom Afrikom, već u siječnju 1348. pojavljuje se u Francuskoj i u Tunisu. U ožujku 1348. zaražen je Avignon, sjedište pape Klementa VI., između veljače i svibnja kuga se širi Italijom, zemljom sa najviše gradova u srednjem vijeku, na ljeto prodire u Švicarsku, a u kolovozu zaraza počinje u Engleskoj, te dolazi do Ugarske. U siječnju 1348. kuga se pojavljuje u Dubrovniku i u Splitu, vjerojatno i u Zadru, te u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Bila je zaražena gotovo cijela Europa. 

Dolaskom zime bolest opada, a onda u proljeće 1349. crna smrt počinje kositi neviđenom snagom. Napada Pariz, Flandriju, Nizozemsku, Škotsku, Irsku, Njemačku, Skandinaviju doprijevši do, gotovo izoliranih, Islanda i Grenlanda. Češku je bolest čudesno zaobišla stvarajući mali džep imunosti, a u Rusiju je doprla tek 1351. Trgovački brodovi su je raznosili Europom. Ako bi uopće stigli do cilja jer na zaraženom brodu cijele bi posade umrle kroz nekoliko dana, tako je brod s tovarom vune i mrtvim tijelima mornara danima plutao nadomak Bergena, dok se nije nasukao. 

A kada bi „crna smrt“ pokucala na vrata grada i mjesta leševi bi se počeli gomilati – smrtnost je bila od jedne petine do čak devet desetina stanovnika grada ili mjesta. Najteže je stradala Firenza, jedan od tada najvećih gradova, gdje je pomrlo više od 75 posto stanovništva. Ustvari apeninski poluotok odnosno Italiju „crna smrt“ je najviše pokosila. 

Ponajviše stoga jer je to u 14. stoljeću bila zemlja sa najviše gradova, a ujedno i trgovačka, pomorska, sila čiji su gradovi najviše trgovali sa Kinom i Indijom. Kao čudan paradoks Italija je zemlja koju je corona najjače poharala (doduše vjerojatno će je prestići SAD, moguće i Rusija), paralizirajući gradove i regije, te odnoseći tisuće života. 

Čopori vukova komadali su mrtve

Od „crne smrti“ u Parizu je umrlo 50.000 ljudi, pola stanovništva, kuga je pokosila dvije trećine stanovnika Venecije. Hamburg, Bremen, Genova, Gent, Brugges, London, Milano Bologna, Rim..., tada najmnogoljudniji gradovi Europe, prošli su slično. U svima je pomrlo od jedne do dvije trećine stanovništva. 

Kroničari bilježe da je u Parizu umiralo 800 ljudi dnevno, u Pisi 500, u Beču između 500 i 600. Mrtve nije imao tko pokapati, sve društvene spone su nestale, roditelji su napuštali oboljelu djecu, čak ni svećenici nisu dolazili ispovijedati umiruće. Mrtva tijela bila su izbacivana na cestu, često bi ostajala nepokopana, ili pokopana u plitkim grobovima pa bi njihova tijela razvlačile zvijeri. 

U kronici kuge u Splitu „A Chaetis tabula“ nepoznati kroničar, vjerojatno Marin de Chuetis, piše kako su se pod gradskim zidinam i u samom gradu pojavljivali čopori vukova koju su komadali mrtve, ali i napadali žive.

„Bezbrojni su grabežljivi vukovi noću šećući se okolo zidina grada, glaseći se, zavijali, i oni samo ljudsku krv žeđajući nisu više skrivenim zasjedama, već otvoreno provaljivali u seoske kuće i djecu grabili s njedara matera, (i) ne samo djecu, već su također napadajući same oružane ljude, udruživši se u skupove, raskidali okrutnim zubima i mnoga tjelesa mrtvih izvlačeći iz grabova žderali. Nisu izgledali vukovi ili zvijeri, već demoni.“, piše de Chuetis. 

Iako tadašnje kroničare treba uzimati sa rezervom, zapisivanje povijesti više se temeljilo na simbolima i mogućim simbolima nego na činjenicama, pa se tako pretjerivalo i u brojkama i još više u dojmovima. U Avignonu je tako, prema kroničarima, umrlo više od 100.000 ljudi iako je grad u to vrijeme brojao gotovo dvostruko manje stanovnika. 

Iako su pretjerivali u brojkama dojmovi koje je kuga ostavila na kroničare bili su pravi. A njihov osnovni dojam bio je da je došao kraj svijeta. Čak ni umirući nisu dobivali ispovijed, što je tada bilo nezamislivo, jer bi ispovjednik često umirao prije bolesnika. Jedan je engleski biskup dozvolio laicima da se sami ispovijedaju „i ako nema nazočna muškarca da ih ispovjedi žena“. 

Papa Klement VI. je, pak, unaprijed otpustio sve grijehe umirućima od kuge, što je za ono vrijeme bilo nezamislivo. Otpust grijeha unaprijed su dobivali tek oni koji su odlazili u križarske ratove, a i to samo kada je zanimanje za njih drastično opalo. 

Umiruće nije imao tko pokapati, niti se imao tko brinuti, pa su trulili na cestama, a gradove je obavijao nepodnošljivi smrad raspadnutih tijela. 

„Prilično velik broj njih završavao je svoj život po ulicama, i za mnoge koji su poumirali u svojim kućama susjedi su po smradu njihovih lešina dokučivali da su mrtvi; a smrad tih i drugih osoba, koje su umirale na sve strane, osjećao se nadaleko. Susjedi bijahu, mahom iz straha da bi im truli leševi mogli škoditi i iz sažaljenja prema pokojnicima, zaveli isti način postupanja: ili sami osobno ili uz pripomoć nekolicine nosača, kada su do njih mogli doći, izvlačili su mrtva tijela iz kuća; metali ih pred vrata, tako da je onaj tko prolazi ulicama, naročito rano izjutra, mogao vidjeti bezbroj leševa; zatim su nabavljali nosila te mrtvace stavljali na njih, ili, ako nosila ne bi bilo, polagali ih na daske“, opisuje stanje u Firenzi Giovanni Boccaccio

Prva prava karantena uspostavljena je u Dubrovniku

U Sieni je pomrlo pola stanovništva, a tek započeta katedrala, koja je trebala biti najveća na svijetu, ostala je tek napola dovršena. 

Ništa bolje nisu prolazila ni sela, ni izolirani samostani. Bogato selo Givry od 1500 stanovnika spalo je na 650. Ostale je pokosila „crna smrt“. Mnoga sela su napuštena čim bi se pojavio prvi zaraženi, iako bjegunce to nije spašavalo, mnogi su umrli na putu raznoseći bolest dalje. 

Činilo se, kao što je zapisao tadašnji liječnik Simon Covino, „da jedna bolesna osoba može zaraziti cijeli svijet“, a u izoliranim samostanima to je još više dolazilo do vidjela, u franjevačkom samostanu u Marseillesu nijedan redovnik nije ostao živ, u samostanu u Montepellieru od 140 redovnika samo ih je sedam preživjelo, a Gherardo Petrarca (brat Francesca Petrarce) piše kako je pokopao priora svog samostana te 34 redovnika. Crna smrt ih je kosila nevjerojatnom brzinom pa ih je pokapao i po trojicu dnevno, da bi na kraju ostao sam sa psom. Pokopavši posljednjeg subrata pobjegao je na selo. 

Mnogi su tražili spas u bijegu, ali pobjeći se nije imalo kamo, „crna smrt“ pratila ih je svugdje. Iako će prva prava karantena biti uspostavljena tek u Dubrovniku 1377. godine, u jednoj od „manjih“ navala kuge, gradovi i sela su već tada počeli pribjegavati nekom obliku izolacije. 

Poljska je uvela strogu karantenu na granicama, a nemilosrdni despot Milana, Giovanni Visconti naredio je, kada se kuga pojavila u gradu, da se prve tri zaražene kuće zazidaju skupa sa svim ukućanima u njima. Prepustio ih je smrti. Taj okrutni postupak donekle je spasio Milano, umrla je tek jedna trećina stanovništva. Još je nemilosrdniji jedan plemić u Leicestershireu koji je spalio cijelo selo Noseley, zajedno sa stanovnicima, čim su se pojavili prvi znakovi kuge. Njegovi potomci i danas su dio britanskog plemstva. 

Uostalom tko će misliti o okrutnosti kada je smak svijeta, gradovi koji su za to imali snage i volje počeli su u masovnim grobnicama pokapati umrle koje bi ukućani jednostavno izbacili na ulicu, drugi su ih ostavljali ili pokapali u plitke grobove, tek je mletački dužd naredio da se tijela pokapaju na otocima oko Venecije na najmanje metar i pol dubine. Ako je za to bilo vremena, i ako bi bili pronađeni, jer kako bilježe kroničari, cijele obitelji lijegale bi zdrave da se nikad ne probude. 

Da su mrtvi otkrilo bi se tek kada bi se iz njihovih kuća počeo širiti nepodnošljivi smrad raspadajućih tijela. A tada ih više nije imao ni tko pokopati, jer kako je zapisao jedan od kroničara „ja Angolo di Tura zvan Debeli vlastitim rukama pokopah petoro djece“. Svatko je bio prepušten sam sebi. 

Društvo se raspalo po šavovima, a prava bešćutnost i nasilje tek su dolazili. 

(U sljedećem nastavku: U Dubrovniku su se od zaraze štitili mirišljavim maramicama)

Najčitaniji članci