Od Josipa Šimunića do Dejana Lovrena: Zar doista nismo mogli proći bez ustaškog pozdrava?

Josip Šimunić urlao je 2013. godine nakon pobjede nad Islandom na punom Maksimiru "Za dom spremni" i nakon toga postao trenerom i izbornikom mlade reprezentacije.

Zašto bi se sada trebali čuditi nad Dejanom Lovrenom i Marcelom Brozovićem koji su snimljeni kako urlaju "Za dom spremni" na zabavi u jednom kafiću nakon dočeka nogometaša u Zagrebu?

To je naprosto postala kultura.

Kultura koja je 2018. godine dovela Marka Perkovića Thompsona na autobus s reprezentativcima, nakon čega je Thompson s Modrićem krenuo pjevati na dočeku na Trgu bana Jelačića, pa su naglo isključeni mikrofoni, a iz Banskih dvora u javnost puštena teorija kako se radi o desničarskom udaru na Andreja Plenkovića.

Thompsonova arija

Bila je to ista ona kultura koja je natjerala Lovrena da na dočeku pokuša evocirati uspomene na prvi doček i krene s Thompsonovom arijom, prije nego što su ga prekinuli voditelji. Pa je zatim olakšao dušu u kafiću.

I što je najgore, toj kulturi nitko se ne usudi suprotstaviti.

Šimunić je promoviran, Lovren i Brozović ostali pošteđeni. A reprezentacija iznova kontaminirana elementima kojih se hrvatsko društvo uporno pokušava riješiti. 

Uzor mladima

Dejan Lovren bit će sportski uzor i nogometni idol mnogim mladim nogometašima. Koliko će tih klinaca kasnije imitirati Lovrena skandirajući "Za dom spremni"? I tvrditi da u tome nema ništa sporno, jer tako slave nogometni reprezentativci? Baš kako je, sjetimo se, usred Maksimira slavio Joe Šimunić.

Osim toga, Lovren i Modrić, naši nogometni idoli, ostali su upamćeni po, kasnije odbačenim, optužnicama za lažno svjedočenje na suđenju Zdravku Mamiću u Osijeku. Bila je to velika sramota i za hrvatsku reprezentaciju.  

I stoga je najbolje da sve ostane samo na nogometu. I da ne znamo što se događa mimo njega.

Kažnjen, pa nagrađen

Skandal s Josipom Šimunićem koji je zbog svoje "operne arije" na Maksimiru kažnjen od UEFA-e s deset utakmica neigranja, a na sudu s 25 tisuća kuna, a potom nagrađen imenovanjem za trenera reprezentacije (i to mlade), kreirao je presedan u kojem je postalo normalno da nogometaši skandiraju ustaški poklič. Ili da pjevaju hitove pjevača koji je zbog svojih političkih stavova obilježen, u dobrom dijelu Europe nepoželjan i uz čije se pjesme slave kontroverzne političke tvorevine, poput Herceg-Bosne.

Danas Dejan Lovren vodi rat protiv svojih kritičara, nazivajući ih "šakom bijednih, jadnih i ljubomornih ljudi koji mrze sve što je hrvatsko". I pritom se, naravno, postavlja pitanje što je to "hrvatsko"?

Je li to skandiranje ustaškog pozdrava? Lažno svjedočenje na sudu? Vrijeđanje novinara kojeg naziva "smećem"? Koje to "hrvatske" vrijednosti zastupa Dejan Lovren? Osim što igra nogomet u hrvatskom dresu. I već godinama ne živi u Hrvatskoj.

Nažalost, ponovno nije sve moglo ostati u granicama nogometne euforije i sportskog uspjeha. 

Politika i ideologija

Nogometna reprezentacija odavno je politizirana i HDZ-izirana, pretvorena u produženu ruku politike, još otkada je reprezentativcima prvi puta naređeno da za vrijeme himne drže ruku na srcu, po uzoru na HDZ-ovce. A s godinama pretvorena je u poligon za promociju određenog svjetonazora i ideologije koji se, po Lovrenu, sada proglašavaju "hrvatskim". 

Nogometaši se u pravilu ustručavaju iznositi svoje političke stavove, a kad ih u rijetkim trenucima iznose, onda oni najčešće budu kontroverzni. Onda kad nisu režimski.

Prava je šteta što je prvenstvo završilo. Pa smo nogometnu euforiju zamijenili ideološkim mamurlukom.