Odlazak čovjeka koji je stvorio 'limenke' i dizajnirao Zapruđe

Arhitekt i dizajner Bogdan Budimirov, jedan od najvećih poslijeratnih arhitekata Jugoslavije i pionir montažne gradnje, preminuo je u 91. godini. Ovo je priča o čovjeku koji je dizajnirao Borongaj, Zapruđe i Remetinečki Gaj.

Bogdan Budimirov bio je čovjek koji je s nekolicinom kolega stvorio kultne novozagrebačke 'limenke' i domove za više od 30 tisuća ljudi. On je arhitekt koji je izgradio kvartove Remetinečki gaj, Borongaj i Zapruđe.

A sve je počelo kada je tadašnji gradonačelnik Većeslav Holjevac, nakon Međunarodna konferencija gradonačelnika koja se održavala u Zagrebu i na kojoj se razgovaralo o budućnosti gradova,  odveo Budimirova i tadašnjeg direktora Jugomonta na večeru. Poslije večere odvezli su se na Pantovčak odakle se pružao pogled na cijeli Zagreb.

Holjevac im je pokazao dio Zagreba gdje je Velesajam.

Područje koje je tada još uvijek bilo u mraku i rekao: 'Hoću da se i ovo osvijetli'.

Ondje je kasnije sagrađeno Zapruđe, piše Telegram koji je svojedobno razgovarao s poznatim arhitektom.

Ljudi su još zadovoljni stanovima u Zapruđu

Kvadrature stanova u novim zagrebačkim kvartovima bile su strogo propisane. U jednoj sobi moralo je živjeti dvoje ljudi, što je značilo da je trosobni stan dijelilo šestero ljudi.

Sve sobe u zgradama imale su šesnaest kvadrata, svi sanitarni čvorovi bili su jednaki, a niti jedan stan nije imao balkon. 

- Još uvijek mi se javljaju stanari koji žive u tim zgradama. Kažu da su jako zadovoljni - kazao je tada u razgovoru čuveni arhitekt.

Jedan od najvećih teoretičara arhitekture 20. stoljeća Udo Kultermann 1965. godine u njemačkom časopisu Westermann naselje u Borongaju, za koji je također zaslužan Budimirov, svrstao je među osam najznačajnijih djela svjetske arhitekture toga vremena. 

- To je stavka u mojoj biografiji na koju sam najviše ponosan -  priznao je prije tri godine arhitekt.

Kao gimnazijalac obožavao je kemiju

Bogdan Budimirov rođen je 1928. godine u banatskom selu Izbištu u zemljoradničkoj obitelji. 

- Moj četiri godine stariji brat bio je, da se tako izrazim, normalno dijete, dok sam ja uvijek bio specifičan, drukčiji od ostalih - prisjetio se.

Brata je privlačio nogomet i ribolov, a Bogdan je satima mogao sjediti na klupici iza kuće i zabavljati se granama od kojih je pravio neobične oblike. 

Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je Bogdan imao četiri godine, obitelj se zbog ekonomske krize preselila u Beograd. Nedugo nakon preseljenja Bogdanov otac razbolio se od galopirajuće tuberkuloze.

Obitelj se ponovno vratila u Izbište jer su vjerovali da će mu seoski zrak pomoći 

- Otac je umro nakon nekoliko mjeseci, nakon čega je djed majku, brata, mene i naša dva bratića preselio u Belu Crkvu, gradić na obroncima Karpata, u dolini rijeke Nere, trideset kilometara od Vršca.

Tamo je Budimirov završio osnovnu školu i realnu gimnaziju. Bio je odličan ali, kaže, ne i vrijedan učenik.

- Imao sam svoje interese. Bio sam silno fasciniran kemijom i cijele dane provodio u školskom laboratoriju. Tako da nemam pojma što se u drugim predmetima predavalo u posljednja dva razreda gimnazije - priznao je.

Profesori su ga pustili na miru jer su, kako je rekao, očito bili zadovoljni što je njihov učenik otkrio svoj životni poziv.

Međutim, od studija kemije odustao je kada je krenuo na upis u Beograd. Sjedio je u kupeu vlaka. 

- Gledao sam kroz prozor i pomislio kako ne želim da mi cijeli život prođe u nekoj šećerani u kojoj analiziram postotak slada u melasi. To nikako nije bila budućnost koju sam zamišljao za sebe - rekao je Budimirov. 

Iz Beograda u Zagreb na studij arhitekture

Tada se odlučio ozbiljnije pozabaviti idejom koja ga je golicala u to vrijeme. Naime, nekoliko mjeseci prije, u proljeće iste godine, Bogdan je kao maturant sudjelovao na omladinskoj radnoj akciji u Novom Beogradu. Tom se prigodom oduševio velikim stambenim zgradama i općenito Beogradom koji je bio u poslijeratnoj izgradnji. Pomislio je kako bi bilo zabavno studirati arhitekturu, i to u Zagrebu, gradu koji ga je oduševio svojom srednjoeuropskom kulturom. U vlaku je donio odluku.

Međutim, upis na fakultet u drugoj republici nije bio moguć bez odobrenja tadašnjeg Komiteta za nauku i kulturu SR Srbije. Napisao je molbu ali je dobio odbijenicu.
 
Budimirov se tek tada sjetio da je tadašnji sekretar za nauku, odnosno ministar, bio njegov daljnji rođak. 

- Kuda ćeš ti u beli svet? Bolje ti je da ostaneš ovdje gdje te svi podupiremo -  objasnio mu je kada se Bogdan, tada 18-godišnjak pojavio u njegovu uredu. 

Mladić mu je uporno objašnjavao kako misli da će u Zagrebu dobiti bolje znanje. Ministar je napokon pristao potpisati odobrenje i Bogdan je ubrzo u Zagrebu upisao studij arhitekture na tadašnjem Tehničkom fakultetu.

Prvu godinu studija živio je na Vrapču, u skromnom stanu. Uskoro se priključio urbanističkom projektu Studentski grad. U sklopu njega su se osim tzv. dormitorija, odnosno spavaonica za studente, trebali izgraditi fakulteti i vile za profesore.

Projekt su vodili studenti koji su osnovali studentsko poduzeće Dom i odlučili graditi kampus u montažnom sistemu. Šefovi su bili studenti viših godina arhitekture.

- Ja sam 1949. godine s kolegom Borisom Matkovićem, koji je bio student kemije, počeo raditi na pripremi montažne proizvodnje. Nailazili smo na brojne probleme.

 Naposljetku, niti jedan paviljon nije izgrađen montažno nego su svi zidani od cigle.

- Ipak, na tom smo projektu postavili temelje za velike montažne serije koje ćemo realizirati u sklopu projekta YU-60 i YU-61 - objasnio je Budimirov koji je, priznao je, manji dio vremena studirao, a većinu provodio u Kazališnoj kavani.

Zaslužan i za aerodrom u Münchenu

Godine 1957. godine pridružio se Građevinskom montažnom poduzeću Jugomont gdje mu se pridružio i kolega iz projekta Studentski grad Željko Solar.

- Nas dvojica smo sjeli i počeli planirati novi sistem gradnje YU 60, a kasnije i YU 61. To su bili sustavi namijenjeni za ekonomičnu industrijsku izgradnju višestambenih zgrada prefabriciranim elementima koji se montiraju i spajaju na gradilištu. Malo nakon toga su i upoznali Holjevca

U drugoj polovici šezdesetih godina jugoslavenske građevinske tvrtke počele su prodavati svoje usluge u inozemstvu. Budimirov je prihvatio posao na izgradnji 400 prizemnih kuća nedaleko od njemačkog Kölna. 

- Došao sam na dvadeset dana, a na kraju sam ostao punih dvadeset godina. 

Budimirov je radio na dizajnu velikih projekata u Njemačkoj, kao što su sajam u Nürnbergu, zračna luka u Münchenu, kompleks vladinih zgrada u Bonnu i Olimpijsko selo u Münchenu.

U Hrvatsku se vratio potkraj osamdesetih godina. Od tada je dizajnirao unikatni namještaj i savjetovao nove generacije hrvatskih arhitekata. Ipak, većinu vremena provodio je u kući na Perjavici, uz suprugu Maju i radio prijemnik. Televiziju nije gledao godinama jer, kako je jednom rekao, jednostavno nikad nije volio taj oblik izvještavanja.

Arhitekt Bogdan Budimirov i u dubokoj starosti satima je mogao pričati o svojoj karijeri, pamteći baš svaku sitnicu i sve ljude s kojima je surađivao. Na pitanje o suvremenoj hrvatskoj arhitekturi mudro je šutio.

Nije dao konkretan odgovor nego je prepričao razgovor s jednom bivšom kolegicom s fakulteta, koja je svoju karijeru nastavila u inozemstvu i tek se nakon četrdeset godina vratila u Hrvatsku. 

Kad ga je pitala što misli o projektu novog Dinamovog stadiona, odgovorio joj je:

- Znaš što… Ti si poznata tračerica. Ako ti kažem da mi se sviđa, ostat ću bez pola prijatelja. A ako ti kažem da mi se ne sviđa, ostat ću bez druge polovice.