Odrastao sam daleko od doma, slušajući pjesmu 'Stoji grad'

Kada sam izašao iz Vukovara, imao sam jedva godinu dana i četiri mjeseca. Za te dane ne mogu reći da ih se sjećam, ali mnogo je uspomena i priča koje su mi prenijeli roditelji i prijatelji. 

Prema svemu što su pričali stariji, stanje u gradu se naglo pogoršalo u svibnju 1991. godine. Svega mjesec dana od mog krštenja, napadnuta je policijska stanica u Vukovaru. Ljudi su u okolnim selima pucali jedni na druge. Svaki dan su na vijestima javljali da je došlo do novih ubojstava. Moji nisu dvojili. Nakupovali su puno hrane, odjeće i ostalog materijala i to sve pohranili u veliki podrum kuće na Sajmištu. Tu ogromnu prostoriju s više soba su posebno izolirali od mogućih napada. I prije no što je ljeto počelo, s dolaskom mraka velika obitelj se povlačila u podrum. Prozori su se zamračivali i slušale su se vijesti. Obitelj je imala puno prijatelja, kumova i poznanika te su pomagali jedni drugima. 

Vukovar je prije rata bio važno sajmišno mjesto. Osim Hrvata i Srba, u gradu su sasvim normalno živjeli i Česi, Slovaci, Ukrajinci, Rusini, Mađari, Romi i drugi. Susjedstvo je bilo mirno. No prema pričama onih koji su se danas vratili tamo, da će grad pokositi smrt, tuga i jad znalo se nekoliko mjeseci prije svega. U kuće i mjesta u okolici Vukovara dopremani su, pod okriljem noći, ljudi i oružje iz Srbije. Javna je tajna u gradu da su ti ljudi mjesecima boravili 'zatočeni' u podrumima i čekali da ih se 'pozove'. Imali su sve obroke, ali se nisu smjeli nigdje kretati. Zato je i grad tako brzo bio pod opsadom sa svih strana. Lako je bilo shvatiti da je akcija dugo pripremana, ali 'okupatori' nisu računali na takvo jedinstvo ljudi i čovjekoljublje. Ljudi koji su ostali u gradu tijekom rata, bili su tamo sa svojim najbližima. Tako nešto ljudima je ondje davalo posebnu snagu. 

Stanje u gradu se naglo pogoršalo u lipnju 1991. Više me nisu vodili van kuće da se igram u dvorištu. Pucalo se u blizini svaki dan i moji su odlučili da je vrijeme da majka i ja odemo iz grada. U jedno srpanjsko jutro otac je otišao po propusnice i karte za autobus koji je vozio do Osijeka. 

Prije no što su nas odvezli do kolodvora, djed je zadnji put progovorio sa mnom. Rekao mi je kako se više nećemo vidjeti. Ja se toga ne sjećam. Vjerojatno sam se samo smijao jer su mi rekli da sam bio veselo dijete. Majka i ja smo uspjeli ući u autobus koji je preko Bogdanovaca i ostalih sela vozio do Osijeka. Od tamo smo otišli za Zagreb, pa za Sloveniju kod majčine rodbine. 

U međuvremenu je ostatak obitelji otišao za Zagreb, no otac i djed su ostali. Nisu željeli otići i ostaviti kuću i sve što su imali. Nije se znalo kako će se situacija dalje odvijati. Nitko ne zna što se tada događalo u gradu. Nešto se zna zbog izvještavanja Siniše Glavaševića i ratnih priča branitelja i preživjelih građana. Ja tad toga nisam bio svjestan. Otac je došao malo poslije nas u Zagreb. Svi su se radovali tom trenutku. Kao da mu je bio novi rođendan. Vukovarci se tada nisu mogli nikome javiti jer nisu imali telefon, a sve linije su bile ionako prekinute. Otac nikad o tome ne priča. Mogu samo pokušati shvatiti ga koliko je bilo teško otići od oca. Ne znam je li znao da se neće tako brzo vratiti.

Nakon kratkog boravka u Sloveniji, došli smo u Zagreb gdje smo i danas. U stanovima do nas bilo je još prognanika i to iz Slunja i Hrvatske Kostajnice. Drugi Vukovarci dobili su smještaj u hotelima. Ja se sjećam posjeta vrtiću u zagrebačkom Oporovcu i đačkom domu u Novom Zagrebu. Ondje su također živjeli prognanici. Nisu imali privatnosti, sobe su im bile odjeljenje samo zastorima. Drugi baka i djed su se uspjeli izvući iz okupirane Baranje nešto poslije nas. Bili su podstanari u Zagrebu, a često su dobivali pomoć za prognanike. Baka mi i dan danas zna reći kako se primjećivalo u metropoli da se situacija mijenja. Često su ručali u restoranu u Maksimiru. Hrane je bilo u izobilju i bila je jako ukusna. Dolaskom velikog broja ljudi u Zagreb situacija se drastično promijenila. Hrana je postajala lošija, a obroci su bivali sve manji. 

Volio sam ići u Caritas, tamo je uvijek bilo puno igračaka

Možda bi se netko sramio, ali ja ne, volio sam sa svojima ići u Caritas. Ondje je uvijek bilo puno igračaka. Uvijek sam volio autiće, nindže i dinosaure, a tamo ih je bilo puno. Ne bi uvijek nešto dobio, ali stalno sam se vozio po cijelom gradu pa mi je to kao klincu bilo zanimljivo. Majka mi priča kako ovdašnji ljudi nisu bili baš susretljivi. Imali su čudan mentalitet i prema drugima su se odnosili ponekad da su manje važni, neobrazovani i glupi. 

Jednom je išla kupiti kupus u trgovinu. Kad ga je zatražila od prodavačice, ona ju je čudno pogledala i rekla kako se ovdje nemaju takvo što.  – Mi prodajemo samo zelje – odgovorila joj je ponosna prodavačica. Takvih situacija je bilo puno. Nitko u Zagrebu nije govorio 'književnim jezikom'.

Bio sam ponosan, moj tata je 'rastavio' tenk

Moja prva sjećanja iz Zagreba su iz moje druge godine. Sjećam se velike livade iza zgrade gdje sam živio. Taman sam izašao iz zetovog autobusa i išao sam kući. Upisali su me u vrtić malo poslije i tu je počeo moj proces obrazovanja u gradu. Majka, baka i ja smo većinu vremena proveli sami. Na radiju je cijelo vrijeme svirala pjesma Hrvoja Hegedušića 'Stoji grad'. Otac je nakon priključenja hrvatskoj vojsci, počeo ondje i stalno raditi. Jako rijetko bi ga viđao. Svaki vikend ili čak i rjeđe. Bio je rat i morao je stalno biti na terenu. Nakon jednog takvog vikenda došao sam u vrtić sav ponosan i svima rekao kako je moj tata 'rastavio' tenk. Djeca su me vjerojatno čudno gledala, ali odgajateljice su to dobro zapamtile. Rekle su to mojoj majci i pitale ju je li to istina. Ona je to samo mogla potvrditi jer se zaista radilo o istini. Kad je jednom otac došao po mene, vrtićke tete su ga opkolile. Bio je heroj. Kako je radio u vojarni, morali su i popravljati opremu pa tako i tenkove. Mijenjati im gusjenice i slično. To je i on radio, a ja sam prenio. Nema veze kako su to drugi shvatili. 

Često smo išli u atomsko sklonište zgrade. Prije svake zračne uzbune bi vježbao koliko Lego kocki mi može stati u kutiju kako bi ih svaki put imao sa sobom. U skloništu je često bilo dosadno, a ja sam se želio igrati. Susjed iz Kostajnice gotovo nikad nije došao s nama. Uvijek bi nakon znaka za prestanak opasnosti otišao do njega u stan i vidio ga kako gleda TV. Svi njegovi bi bili u strahu ali on ne. Sjećam se kako je rekao da našoj zgradi ne prijeti opasnost. Imao je pravo, ali nitko to nije mogao znati.

Djed je u Vukovaru ubijen 1991. Tko ga je ubio ne zna se. Po nekom 'službenom' izvješću u koje nitko ne vjeruje, stradao je od snajpera. Stavili su ga u vreću i zakopali u ulici. Nemoguće je naći svjedoke za to. Takvo što muči cijelo vrijeme i današnje povratnike, stanovnike Vukovara za čijim članovima obitelji se i dalje traga. Žele znati gdje su oni nestali i tko ih je ubio. 

Mnogi oni koji su bili na 'suprotnoj strani' i danas šetaju Vukovarom. To ljude ondje izjeda iznutra. Neki od njih su kažnjeni, a za ostale očito nema nikakvih valjanih dokaza osim izražene duboke sumnje. 

Rat ostavlja vječne ožiljke na ljudima i oni to nikad neće moći zaboraviti, pomiriti se s tim i pustiti. Neki drugi su davali oproste umjesto njih. To sve ljude boli. Osjećaju se bespomoćno. Neki su digli ruku na sebe, a drugi to ne žele. Da nešto i naprave ne žele, jer je život krenuo dalje i previše su ionako izgubili. 

Dan kad je Vukovar pao, svi moji su teško podnijeli. Sve koje sam susreo, a bili su ondje potvrdili su da vukovarske ulice nikad nisu pale. I dalje su se u gradu odvijale žestoke bitke. Ondje nije bilo ni hrane ni vode ni municije. Ljude je vodila prokleta volja i nada da će biti spašeni. Ništa od toga se nije ostvarilo već su prebačeni u logore. Situacija ni u jednom filmu snimljenom o tome nije uspjela dočarati kako je to izgledalo. Nadam se da ni neće pokušati.

Prepoznavanja pokojnika bila su u velikim šatorima

Nakon mirne reintegracije počela su prva istraživanja i ekshumacija pronađenih pokojnika. Mrtvozornici su bili preopterećeni. Sva prepoznavanja su se odvijala u velikim šatorima. Pričali su mi kako su ti mrtvozornici za vrijeme pauze išli van jesti sendviče s parizerom. Ljudi oko njih su padali u nesvijest i povraćali, ali njima je to bilo uobičajeno.

Uspjeli su pronaći i identificirati prema dokumentima i mog djeda. Svečano je pokopan na dan kada su grupno pokapani skoro svi pronađeni branitelji. Nisu mi dali da budem tamo pa sam prijenos gledao na televiziji. Gledali smo to i plakali.

Za prvi ulazak u Vukovar ponijeli smo kameru

Tijekom prvog ulaska u Vukovar moji su ponijeli kameru. Obišli smo sva bitna mjesta. Provezli se ulicama u kojima je sve bilo porušeno. Pokazali su mi vodotoranj, ponos grada kojeg ni stotine granata nisu uspjele srušiti. U tom domaćem remek djelu arhitekture se prije rata nalazio restoran. Ljudi su voljeli ondje boraviti no toranj se počeo naginjati. Restoran je zatvoren jer je postojala opasnost da se sruši. A evo ga i dan danas stoji bez ikakvih problema. Smatram da ga ne treba obnoviti već samo osigurati od urušavanja. Želim da mu ljudi mogu prići bez straha i iz njegovog izgleda iščitati cijelu priču. Vjerujte, jedan pogled na njega i barjak koji se na vrhu vijori je dovoljan.

Snimka koju je napravio stric nastala je u autu kojim je on putovao s prijateljima i obitelji. Komentirali su svaki komad ulice, svaku kuću i zavoj. U njima su se probudili neki puno mlađi ljudi koji su se do nedavno ondje igrali i zabavljali. Meni su građevine bile neprepoznatljive, ali oni su znali povijest svake. Mogli su se čuti mnogi uzdisaji, plač, ali i smijeh. Bili su sretni jer su živi kraj ljudi koje vole. Lakše je kad zgrada primi udarac, a ne čovjek.

Naša kuća je oštećena u ratu. Pogodilo ju je nekoliko granata. Totalno je devastirana. Iz nje, ali i iz svih okolnih kuća su doslovno ukrali sve prozore, podove, namještaj, robu pa čak i tapete ispod kojih su pisala imena majstora koji su ih postavljali. Kuća nije ostala prazna već su u nju uselili neki drugi ljudi. Srbi koji do tada nisu živjeli u gradu. Tad se nije moglo ući u kuću, pa ih se sudskim putem moralo tjerati iz nje. Na kraju su otišli ali i iza njih stari dom je ostao prazan. 

Oni koji nisu ubijeni, vratili su se i prebrzo ostarjeli

Svaki odlazak ondje je do nedavno stvarao bol u svima nama. Svi koji su u susjedstvu nekad živjeli, nije ih bilo. Oni koji nisu ubijeni, uspjeli su se vratiti, ali i oni su prebrzo ostarjeli. 

Grad nema budućnost za mlade koji trebaju posao. Oni ne mogu živjeti u urušenim i malim kućama. Još se i hranu može donekle proizvoditi, ali za sve ostalo treba otići u neki drugi grad. Ni ja ne živim ondje. 

Bilo bi mi nemoguće obećati da ću se vratiti za stalno. Volim ondje otići i posjetiti prijatelje. 

Dati počast poginulima, ali kad padne noć ostaje samo hladna kuća puna rupa od metaka.

Rat mi je uzeo dio obitelji, prijatelja i još mnogo toga

Rat mi je uzeo dio obitelji, prijatelja i još mnogo toga. Uzeo mi je i naglasak i ne pričam onako kako ljudi ondje pričaju. Čim te čuju, znaju da je nešto drukčije s tobom. Ako te ne poznaju od prije, za njih ćeš biti tek običan 'purger', koji je eto došao samo za obljetnicu. 

Da nije bilo rata, vjerojatno bi skupa igrali nogomet u jednom od lokalnih klubova, lovili djevojke ili se kupali na Dunavu. Ovako i dalje njima ostajem stranac, a samo uspomene govore da je istina upravo suprotna.