Odsječeni u kući staroj stoljeće i pol: Stavimo bijelu krpu pokraj puta da nas ljudi mogu pronaći

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Dolje tvrdo, gore visoko. Nemamo kuda i ne vrijedi nam kukati.

Stanko Branković uljudno se smiješi. Slabo čuje, njegova Milka viče za oboje. Dolje tvrdo, gore visoko. Nemaju kuda, osim ostati u ovoj prastaroj kući. Još malo i pohabani zidovi će proslaviti 146. rođendan.

- Stara je, tako je. Napravljena 1877. Kad je to bilo... Sad joj je pukla rožnjača. Stupac vanjski, sa šarafima. Temelj otišao. Znate kakvi su ovdje temelji? Kako su se tad gradili? Nije bilo betona. Dolje je kamen. Vidjet ćete, pokazat ću vam. Sve je izbacilo. Sve je ispalo. Istjerano vani. Kliznula kuća s temelja. Bili su ljudi dvaput, snimali i gledali, ali od tada ništa. Dali nam zelenu naljepnicu. Ne znam zašto...

Stoljeće i pol stara drvenjara počiva na hrpi stijena obraslih mahovinom. Zelenoj kao što je zelena oznaka koju su dodijelili Brankovićima. Kao da je netko uklizao i izbio ih ispod kuće.

Ne vrijedi kukati, viče Milka. Navikli su.

- Dok smo mogli i bili jači... Ranije smo imali blago, svinje, sve. Kako sam ja nastradala, nemamo ništa. Krava me srušila. Kad je to bilo... 2016. Nisam znala da je iza mene. Pila vode, okrenula se za mnom i srušila me. Srušila me i gazila po meni. Zgazila kuk i rebra. Tri rebra mi slomila. Imam šipku i dva šarafa u nozi. I glavu... Četiri boce krvi su mi dali, jedva zaustavili krvarenje...

On je tad bio u štali. Nije čuo. Dok je vidio, ona je već na meni bila. Pokušao me dignuti, nije mogao. Zvao je Hitnu, ona došla odmah. Svaka im čast. Nisu znali gdje smo, rekao im je da će metnuti štap i bijelu krpu za žicu kraj puta, da nas vide. Nisu znali, otkud bi znali? Inače upalim vanjsko svjetlo kad netko dolazi, da nas mogu naći. Nemam pojma gdje su bili i kuda su išli, ali došli su tako brzo. A ja još bila pri svijesti... Noga mi je sad tri centimetra kraća, idem okolo sa štapom. Sedam mjeseci bila sam s hodalicom. On mi je napravio ove ručke na stepenicama, da se držim...

Krava? Prodali je. Djeca došla kod mene, vele da sam rekla ‘nemoj da je nađem kod kuće’. Ne znam da sam im to rekla. I prodali je.

Stanko se smiješi. Ljudi ustaju, polako se kreću. Pokazuju drevni dom, iščašene temelje, dvorište.

- Ljeti idemo vani, oko baščice. Da nemam nje, kokica i pilića... Može se preživjeti. A tamo, vidite, kod one kruške, kad je zatreslo, dimilo je. Dimilo. Iz zemlje. Mene srušilo na pod.

Ovdje vam nema baš ljudi. Prije je bilo, ali pomrlo je sve. Osim volontera, ne obilazi nas skoro nitko. Nema rasvjete do nas. Do asfalta ga ima. Ovdje ništa. Nema ni prijevoza. Odsječeni smo od svijeta. Mala Danijela vozi nas dvaput mjesečno. Ona je volonterka. Vozi nas da dignemo tu zeru novca što imamo i platimo račune. On ima svoju malu radnu penziju, a ja poljoprivrednu. Ali može se preživjeti. Ne vrijedi kukati.

Dolje tvrdo, gore visoko.

Bijele Vode, 3. prosinca 2022.