Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
29 komentara

Oleg zadnji izašao živ: Preživio sam i zloglasnog dr. Mengelea

Od dana kada je izašao iz Auschwitza Oleg Mandić (87) oprostio je sve zlo i posvetio svoj put ljubavi i dobru. Svoju priču ispričao je za potrebe izložbe 'Tikkun olam- popravljanje svijeta'

Foto: Tea Kvarantan/24sata
29 komentara

Opatijac Oleg Mandić je za 24 sata otvorio dušu i vratio nas u najstrašnija vremena ljudske povijesti. Njegova priča je tužna, ali ima sretan završetak jer je još uvijek Mandić ostao živ i na kraju, kako sam kaže, imao sretan život. 

Svoju priču, kao Čuvar sjećanja kroz fotoportrete i poruke, ispričao je za potrebe izložbe 'Tikkun olam- popravljanje svijeta', umjetničke organizacije Elkana iz Hrvatske pod vodstvom splitskog umjetnika Feđe Aarona Bučića. Prvi dio međunarodne turneje izložbe - u kojoj radovima sudjeluje 19 umjetnika iz 4 države - traje od veljače do travnja 2020.  

Podržali su ga partneri JUSP Jasenovac, Gradska vijećnica Sarajevo, Memorijalni muzej holokausta Makedonije, a u Zagrebu se će izložba održati 19. veljače u galeriji Zrinski, u hotelu Palace.

Foto: Tea Kvarantan/24sata

- Projekt se temelji na njegovanju kulture sjećanja, osobito na Holokaust, u godini kada svijet obilježava 75. obljetnicu oslobođenja Auschwitza. Ali i sjećanju na genocid u Srebrenici, u godini njegove 25. obljetnice. I dalje smo, a tendencija i jača, svjedoci podjela, širenja mržnje prema drugom i drukčijem, toksičnom nacionalizmu... I unutar i izvan granica Hrvatske. Osjećamo potrebu pokazati da se može i drukčije. Zato smo za misao vodilju u ovome projektu izabrali pojam Tikkun olam, koncept iz judaizma koji govori da je dužnost svakog pojedinca aktivnim djelovanjem popravljati svijet. To ne znači nasilno mijenjanje drugih, već neprestan rad na poboljšavanju samoga sebe i okoline u kojoj živimo, kako bi svijet postao bolje mjesto za sve. O tome, na sličan način, govore sve tradicije- rekao je Feđa Aaron Bučić. 

U Auschwitz ušao sa 11 godina

No, vratimo se na Opatijca Olega Mandića, čovjeka koji je život posvetio humanitarnim djelima, bio je novinar, ali i najmlađi odvjetnik u Jugoslaviji. No, ono što ga je odredilo za cijeli život i što ga prati ma gdje se skrivao jest činjenica da je bio posljednji dječak (imao je 11 godina) koji je živ napustio Auschwitz.

PREŽIVJELI IZ AUSCHWITZA 'I danas kad zatvorim oči vidim mrtve žene s djecom u rukama'

 - Imao sam veliku sreću što sam u Auschwitz ušao u dobi od 11 godina, u godinama kada se formira čovjek. Kako sam tada imao takva iskustva koja samo možeš doživjeti u takvim logorima, kao nitko drugi na svijetu, odlučio sam biti vječni optimist jer sam znao da mi se više nikad ništa tako slično i loše ne može dogoditi u životu- rekao je Oleg Mandić za 24sata te dodaje kako je najgora epizoda u njegovom životu započela u rujnu 1943. godine. Italija je kapitulirala, u Rijeku dolaze Nijemci, a djed i otac tada dječaka Olega Mandića odlaze u partizane.

- Pretresli su nam kuću u Opatiji 15. svibnja 1944. , a mene, majku i nonu odveli su u zatvor u Rijeci. Tamo smo prespavali i ujutro su nas vlakom doveli u Trst u zatvor Conoreo. Dva mjeseca smo bili tamo. Nakon toga, ukrcali su nas u marvene, teretne vagone i to po 70-tak u svakom vagonu, tako da se praktički nije moglo niti stajati ni sjediti, nužda se vršila pred svima na podu. U tim smo vagonima proveli dva dana i tri noći. Mi nismo znali kamo idemo, a jedno je jutro netko od nas vidio da na vagonu piše Auschwitz što, pak, nama tada ništa nije značilo. Sjećam se da je mojoj majci jedan od nesretnih putnika tada rekao 'Koji ti je Bog, jel ti znaš gdje si? Auschwitz je logor za istrebljenje' -  priča nam Oleg Mandić te dodaje kako se Auschwitz dijelio na Auschwitz 1, Auschwitz 2 i Auschwitz 3. Auschwitz 2, objašnjava, je Birkenau i tu su dolazili svi konvoji od '42 na dalje.

'Imao sam sreću'

- Sve je to bilo omeđeno ogradom od bodljikave žice. Dokle god ti je pogled sezao, s lijeve strane zidane barake, s desne strane drvene barake. Iste večeri kada su nas iskrcali i odveli u barake, tamo su nas dočekali cimeri riječima 'Mi smo mislili da ste već kod Gospodina Boga'. Naime, od tada više nisam imao nikakvih iluzija- rekao je Mandić kojega je spasilo to što je imao 11 godina pa je ostavljen u logoru zajedno s majkom i bakom. No, kaže kako ga nisu ostavili nego se on prošvercao.

- Mi nismo bili svjesni da je to ključni trenutak. Jer muška djeca starija od deset godina trebala su ići u muški logor. I na rampi je odmah bila ta selekcija – muški na jednu, ženski na drugu stranu. Ja sam se držao skutiju moje majke i bake i ostao sam u ženskom logoru. Tek dva mjeseca kasnije otkrilo se da sam stariji i da bih trebao biti u muškom logoru. I tada se događaju fenomenalne stvari, da ti mozak stane. Kad mene pitaju, kako to da si preživio? Sreća je 80 posto. Ja sam imao sreću. Prva je što sam na rampi ušao, ne znajući, u grupu sa ženama, druga je bila u ta dva mjeseca što sam bio u ženskom logoru bila je jedna selekcija logorska gdje svaki pet red su vadili van i u krematorij vodili, jer je bio prenapučen logor pa su trebali smjesta raditi. Jasno da nisi znao što se događa i da je bolje stati na jedno mjesto a ne na drugo. Ja sam bio četvrti u redu, a svakog petog su vadili van. Treća sreća je bila da sam sada na liječničkom pregledu imao skoro 39 temperaturu, s oproštenjem skoro sam se uneredio od straha i jasno da temperatura se digla i sad u tom mjestu, dakle gdje se sistematizirano ubijalo, je nastala drama jer nisu znali šta sa mnom, jer ne mogu s temperaturom ići s jednog odjela na drugi. Poslije se prokužilo da takvih slučajeva nisu oni imali. Pa to je ustvari njih i zbunilo. Jer Nijemci su organizirani fantastično, oni imaju za svaku stvar predviđeno što i kako, ali ako im pošemeriš, ako se desi nešto što nije iz tog kalupa, onda pomalo gube glavu. - rekao je Mandić kojeg su tada odveli do zloglasnog liječnika Mengele i to ako privremeno rješenje jer je nekome palo na pamet da su tamo dječaci stariji od 10 godina. Mengele je tamo radio svoje medicinske eksperimente na blizancima koji nisu ušli u pubertet.

NI Syndication/PIXSELL | Autor: NI Syndication/PIXSELL Foto: NI Syndication/PIXSELL

'Živi se od jutra do mraka, a ljubav i moral ne postoje'

- Nakon kratkog vremena prokužio sam da bi svakako bilo bolje da ostanem ondje, nego da me nekamo maknu, pa sam onda malo pomagao sreći. Recimo, ako trljaš toplomjer s nekom tkaninom pokazatelj temperature skoči. Samo, drama bi bila nastajala ako sam previše natrljao, onda je narasla do 40 stupnjeva, pa sam je morao vraćati dolje. Ako ništa drugo, tamo se bolje živjelo, jer i ono drugo u logoru se isto životom nazivalo, ali bolje je da se navodnike dadne na onaj život. Ovdje nije bilo fizičkog rada. Čak je i bijeloga kruha ponekad bilo. Nije bilo apela, prozivka zatvorenika, koja je obično počinjala ujutro, ljeti u četiri sata, zimi u pet i trajala nekada i satima, bez obzira na vremenske prilike- rekao je Mandić te dodao kako se jednog dana ipak ozbiljno razbolio, dobio je, naime, proljev i ospice. 

FELJTON Nitko nije htio bombardirati Auschwitz. Pitanje je - zašto?
No, ono što pamti kao možda i najgore iskustvo u logoru dogodilo se tada. S njim u sobi, u krevetu ležao je dječak, jedva da je napunio osam godina. Zvao se Tolja.

Великая Отечественная война. Оставшиеся в живых узники концлагеря "Освенцим", 1945 г. | Autor: Борисов Б. / TASS / Profimedia Foto: Борисов Б. / TASS / Profimedia

Drhtao je, imao je visoku temperaturu, a ja bih ga tijekom noći znao obgrliti da mu bude toplije. Jedno jutro osjetio sam da više ne drhti, u jednom trenutku pomislio sam da je ozdravio. Nažalost, tu noć je umro. To mi je najgore iskustvo u logoru, dan danas mi je grozno kad se sjetim, a maloga Tolju uvijek spominjem- kaže Mandić.

Druga situacija koja ga je obilježila bilo je linčovanje jedne žene koja je prespavala jutarnju prozivku. Oleg Mandić kaže kako su logor vodili zatvorenici koji su se istaknuli u okrutnosti. Nijemce nije viđao jer su oni bili van logora, na izlaznim vratima sa psima.

- Zbog te žene svi smo mi stajali sedam sati vani, u blatu jer je ona prekršila pravila logora. Svatko od nas je bio svjestan da mu je život skratila i svatko od nas koji smo bili vani bi je rado bili ubili. Eto, na to vas dovede život u logoru. Živi se od jutra do mraka, a ljubav i moral ne postoje- rekao je te dodao kako u Auschwitz Birkenau nije bilo niti jedne jedine travke, jednog lista, drveta. Sunca također nije vidio jer je nebo bilo prekriveno gustim crnim oblacima krematorijskog dima. To je onda padalo na tlo.

' Kapija Auschwitza za mnom zatvorila, a ja sam prešao u povijest'

- Ako si vani bio malo dulje, uvijek su ti masne ruke bile, jer to što je padalo iz tih oblaka imalo je taj neki organski moment prisutan - rekao je Mandić koji je zloglasni logor napustio 27. siječnja 1945.

Foto: Tea Kvarantan/24sata

Kaže kako su 20. siječnja Nijemci otišli i poveli 80 tisuća zatvorenika u Marš smrti.

Mama, baka i ja smo ostali. Rusi su stigli 27. siječnja i sjećam se kako je idućih dana počela invazija posjetilaca, svećenika, novinara, visokih oficira raznih vojski, političara. Mama i ja smo vrebali da vidimo nekoga tko bi nam mogao pomoći i da mu možemo reći da kažu Titu kako su tu i ljudi iz Jugoslavije i da je obitelj doktora Mandića živa u Auschwitzu.

Oleg s majkom i bakom. Trenutak oslobođenja iz Auschwitza

 - Nono je primio vijest, telefonirao u Moskvu i tadašnji Staljinov zamjenik je odmah naredio da se u Auschwitz nađe obitelj Mandić, da se dopremi u Moskvu, a onda u Beograd. Crvena armija je s Međunarodnim crvenim križem evakuirala logor. Za to im je trebalo više od mjesec dana. Negdje 3. ožujka, zapovjednik logora je rekao: 'Meni je zadatak okončan, nema više nikoga, samo ste vi još ostali'. Tog dana, bilo je oko 12 sati kad su se vrata, dakle kapija Auschwitza za mnom zatvorila, a ja sam prešao u povijest- kaže Mandić na kraju priče koja je jedna od rijetkih dobila sretan kraj.

Tema: Hrvatska

Možda vas zanima i ovo:
Message