Olupine Velikog Rata: Dubine čuvaju tajne potonulih brodova

Trajekt je sporo milio kroz Veliki ždrelac, a mi nismo ni znali da plovimo blizu potopljenog broda koji je davno obilježio jednu otočnu obitelj i učinio ih sudionicima i promatračima još puno brodoloma.

Išli smo u Veli Rat, a ispred mjesta Muline na samom kraju Ugljana na morskom dnu ležao je brod koji se upravo tako zvao. Eva Dušević (78) još nije bila rođena kad su bombardirali koću i plivaricu Veli Rat u suvlasništvu njezine obitelji.

- Još su mu rebra na dnu mora u Mulinama. Prevozio je partizane u 2. svjetskom ratu pa su ga avionom izbombardirali i potopili. Na svu sreću, nije bilo žrtava - kazuje nam teta Eva milozvučnim otočnim naglaskom.

Živi u starinskoj kamenoj kući iz 1920. godine u Velom Ratu. Nema vodovod, ali je sretna i zadovoljna jer je u miru. Ima i vrt za “zabavu”, a prigovara samo kad zbog koljena ne može na svoju drvenu barkicu. Eva Dušević lovi ribu svaki dan kad je noga ne zeza. Ovako mora pričekati da prođe jer nije pametno ozlijediti se sam na brodu.

U kaić se prebacila valjda izravno iz dječjega krevetića. Ne pada joj na pamet iskrcati se dokle god joj tijelo to bude dopuštalo, a želi da joj nakon smrti prah prospu u more, za koje je vežu tolike uspomene.

- Iz Drugog svjetskog rata sjećam se još brodoloma broda Etna, koji je prevozio brašno. U to vrijeme vladala je glad, pa smo otac i ja otišli do tonućeg broda uzeti brašna, koje bi ionako stradalo pod morem. Nakrcali smo barku i prevezli prvu turu do otočića Okljuk. Tamo smo je iskrcali i vratili se po još jer smo svi tad bili sirotinja. Uspjeli smo pretovariti još brašna prije nego što je Etna potonula, ali kad smo se vratili na Okljuk, prve ture više nije bilo. Netko je ukrao s otoka dok smo mi skakali po tonućoj olupini - smije se teta Eva, ali priznaje da u doba rata i siromaštva nije uopće bilo smiješno. Spominje i ostatke grčkog broda kojem su mještani dali ime Grego, ne pamte mu ni naziv. Kaže da je željezni i krcat ribom koja se obožava mrijestiti u olupinama potonulih brodova. I da je sa suprugom dvaput pokušala mrežom uhvatiti ribe i da je dvaput mreža zapela za olupinu. Dvije su im ostale na dnu mora.

Nemjerno je nasukan?

- Propustila sam nasukavanje broda Michelle. Radila sam desetak godina u Hotelu Zagreb i to me nasukavanje uhvatilo na poslu u Zadru. Govorilo se da su taj brod Talijani namjerno nasukali jer je bio star, a htjeli su dobiti odštetu od tadašnjeg registra brodova Lloyd. Prevozio je rudaču, ali ne znam koju točno. Šestero mornara odsjelo je kod našeg sumještanina Ljube Mirkovića jer je on tad imao gostionicu. Čekali su papire da se mogu vratiti u Italiju - kazuje Eva.

Talijanski brod Michelle vozio je rasuto umjetno gnojivo, a nasukao se 1984. Iz turističke zajednice Dugog otoka saznajemo da je to bila prekretnica.

- Duguljasta olupina je talijanski brod Michelle, koji je prevozio rasuti teret te se 1984. godine nasukao kod Velog Rata. Posadi broda su u pomoć priskočili mještani Velog Rata. Kruži i priča kako je brod namjerno nasukan zbog osiguranja, jer im ta dionica nije uopće bila planirana. Nakon nasukavanja broda Michelle donesen je zakon prema kojem brodovlasnik mora izvući nasukanu olupinu iz mora. Ostala dva broda su u uvali Lučica. Jedan od njih je teretni brod koji je u 2. svjetskom ratu pogodila bomba talijanskih okupatora. Drugi je brod Lošinjske plovidbe.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća putnički brod Tuzla, koji je vozio na relaciji između Zadra i sjevernog dijela Dugog otoka, udario je u taj brod Lošinjske plovidbe u Solinskoj uvali i oštetio ga. Zatim je brod odvučen u uvalu Lučica jer je to bilo jeftinije nego ga izvlačiti iz mora.

Skrivali se u podrumu

Osim ta tri broda, u blizini Velog Rata postoje mnogi ostaci potopljenih brodova, nekih čak i iz rimskog doba. Uz šetnicu uz more vidljivi su i ostaci grčkog broda. Uzrok tome je što je to područje pod izrazitim utjecajem promjene plime i oseke te se zbog toga i dogode ovakve nesreće - kazao nam je Frane Basioli iz Turističke zajednice Dugog otoka.

Eva Dušević imala je tri i pol godine kad je doživjela potapanje teretnog broda iz Drugog svjetskog rata. Upravo ovog o kojem pričaju u Turističkoj zajednici. I ona i sestra joj Antica Maračin (81) dobro su ga zapamtile.

- Bila sam s nonom Mandom u torovima ili ovčjacima s 20-30 naših ovaca, jer na Velom Ratu ni ovce ni kokoši nikad nisu bile u mistu. Držali smo ih na brdu. Tamo sam muzla ovce i u povratku rafal iz aviona prošao je tri metra od nas. Fala Bogu što nas nije pogodio, malo je falilo! Otad se bojim svega što puca - kaže Eva, a njezina sestra Antica Maračin, također ribarica, kaže da je ona tad imala šest godina.

- Mi djeca skrivali smo se u podrumu ove kuće u vrijeme bombardiranja. Gledala sam kroz ovaj prozor i uspinjala se na prstiće da bolje vidim jer sam bila malena. Tad nije bilo maslina ispred, pa smo jasno vidjele dim i avione. Brod se okrenuo na bok i stao tonuti pred našim očima. Bilo me strah, ali se sve zaboravi, kud sreće da nismo to imali prilike ponoviti - sliježe Antica ramenima i pokazuje nam kroz prozor. Eva dodaje da ne zna točno kad je bio taj brodolom, ali se vraćala iz Srbije direktnim vlakom do Zadra, s praščićem kojeg je dobila od prijatelja u Baču.

- Bila je magla, snijeg i mećava na moru. Nasukao se brod Takovo kod otočića Bršćak, a spasila nas je lučka kapetanija. Nitko nije stradao, ni brod se nije potopio, samo zapeo. Čak su mi i praščića spasili i vratili, pa smo moj suprug i ja napravili feštu za cijelo selo - kaže teta Eva te dodaje da nije svaki brodolom dobro završio.

- Moj djed Josip Mirković bio je u Americi kad je dobio vijest da su mu se supruga i petogodišnji sin utopili u brodolomu. Išli su po spizu u Zadar i naletjeli na nevrijeme. Kad je to čuo, bio je to njegov kraj. Nije više mogao ni raditi ni išta, potpuno ga je slomilo. Brigu o obitelji tad je preuzeo moj otac, koji je tad imao tek 16 godina - kaže teta Eva.

Ona se naputovala svijetom jer je često posjećivala supruga Rina, koji je bio pomorac. On nije doživio brodolom, ali ga je zadesila strašna pomorska nesreća koja ga je učinila invalidom. Brodska sajla otkinula mu je nogu, pa je Eva od tada do smrti pazila na njega.

- Dan danas mi je želja ponovno vidjeti Panamu. Moćni vlak vuče brodove, a oni se dižu i spuštaju po ustavama. Čudo jedno, voljela bih da mi se pruži prilika ponovno to vidjeti - zaključuje teta Eva.