News

Komentari 15

One se dižu već od četiri ujutro, prodaju na placu, poslijepodne su u polju. U penziju ne misle

One se dižu već od četiri ujutro, prodaju na placu, poslijepodne su u polju. U penziju ne misle

Mara iz Brčina (68) prodajon na tržnici u Slavnskom Brodu prehranila je i odškolovala 11-ero svoje djece. Sad jedina u selu ima muzne krave. Marička (73) iz Zadra nekad je znala i prespavati na tržnici...

Mara Topalović (68) iz Brčina nedaleko od Slavonskog Broda subotom ujutro se diže se već od četiri, jer valja ići na slavonskobrodsku tržnicu svojim kupcima odnijeti sveže proizvode.

– Dok sam bila mlađa, a djeca manja prije nego sam išla na tržnicu morala sam nahraniti blago, jer ono nije smjelo ostati gladno i žedno. Godinama sam se do Slavonskog Broda išla autobusom 20 kilometara. Bilo je jako teško s korpama punim povrća, sira i suhomesnatim proizvodima. U posljednje vrijeme na tržnicu me dovozi snaha automobilom i puno mi je lakše – priča Mara i usput prodaje svoje proizvode, jer su došli njeni stalni kupci.

– Poznajemo se, upitamo se za zdravlje, kako je kod kuće, što ima novo u obitelji. Ne upuštamo se u politiku, niti komentiramo cijene, one su takve kakve jesu. Moje mušterije su navikle da dobiju svježi i kvalitetan proizvod kojeg bez pogovora plate – kaže Mara.

Na njenom štandu je najviše sira, raznih vrsta - svježeg, tvrdog, dimljenog, začinjenog i punomasnog kajmaka. S obzirom na to da je sezona svinjokolje, ima i svježe krvavice. Tu je i povrće za juhu, domaći bijeli i crveni luk.

– Nudim sve što proizvodimo na svom obiteljskom gospodarstvu. Dio prodam na tržnici, ali i veliki dio kod kuće - kaže. Brčino, njeno selo na obroncima Dilja, ostalo je bez krava, a Mara ih sad jedina ima i to 22 muzna grla.

– Od kakao su nam prekinuli otkup mlijeka, uglavnom proizvodim sireve koji mogu duže stajati. U selu više nema krava, jedino su moje. Naše mlade ne žele ih držati niti raditi vrt, kupuju kod mene ili jutrom čekaju da im na noge dođe pokretna trgovina – rekla je Mara, koja se ne žali na svoj posao.

– Navikla sam na to, bez sira i povrća ne bih mogla, to ću raditi sve dok budem mogla. Nekada je bilo malo teže, jer su djeca bila mala, jedanaestero sam ih othranila i školovala od onoga što sam prodala na tržnici. Ma i nije bilo teško, bila sam mlađa. Sada su odrasli, svi su poženjeni i udani, osim jednoga, ali kako mi se čini taj se neće niti oženiti, prešle su ga godine, a tko zna – pita se Mara Topalović, žena koju mnogi znaju na tržnici, nije trebalo puno pitati za nju, znaju je sve piljarice i većina kupaca.

– Korona je, ali ja s tim nemam problema, držim se propisanih mjera, moji kupci također, čuvamo jedni druge, prozborimo riječ dvije, sada pred Božić poželimo si sve najbolje, oni kupe ono što im treba i odu, ja sretna. Bilo je subota kada nisam uspjela prodati sve što sam donijela, pa ono što ne može čekati do iduće subote podijelim svojim dragim kupcima, neka u zdravlju i veselju pojedu – rekla je Mara.  

Zadar ima svoju legendu Maričku

 

- To mi je da imam domaćeg povrća za dicu i petero unučadi, a kako suprugova mirovina ode na režije, tu zaradimo taman za ono malo spize što nam triba, a ne proizvedemo sami - tako nam je kazala i Marija Torbarina, 73-godišnjakinja sa zadarske tržnice.

No, pitate li na pjaci za Mariju Torbarinu, svi će slegnuti ramenima, ali zato svi znaju za Marčiku.
- Eno je zaletjela se u mesnicu, ja joj čuvam štand jer mi je ka' druga mater, sad će ona... - kazala nam je njezina prijateljica.
Marčika na zadarsku pjacu zimi dolazi samo petkom. Dva dana prije toga povrće bere i pere. Sve proda već do devet jer svi, kaže, znaju da je kod nje isključivo njezino povrće. A štand joj nije ni prvi red do atraktivnog prolaza nego u "trbuhu" same tržnice.
- Već 45 godina sam ja na tržnici! Nije mi dodijalo, jer se tu hvataju kune - smije se vesela starica koja sa suprugom koji ima 80 godina uzgaja, a sama prodaje blitvu, špinat, raštiku i kupus glavaš, brokulu, cvjetaču, salate, kapulu, luk, biži, bob, fažol i kukuruz, ali ne onaj šećerac koji je sve preplavio nego onu staru, manje slatku sortu koju je teško naći.


- Posijem ja frmentu, a rodi ako ga vrane i druge 'tice ne poidu - žali se teta Marčika, jer rijetki siju kukuruz pa se sve ptice dođu sladiti njezinim zrnima. Pitamo je ima li strašilo.
- Imam ja i sebe i dida za strašilo, ali zaludu. Napravila sam jedno od svoje odjeće i klobuk odnosno šešir sam mu stavila i jednoga dida sam napravila, ali briga  vrane za strašilo! Uopće se ne boje. A did i ja radimo u polju iz gušta. Djeca viču na nas da smo stari i bolesni i da se ostavimo toga. Uvečer kad smo umorni, mi i odlučimo da nećemo više, ali da do jutra se odmorimo i ne bi nas crni vrag spriječio da odemo u  polje. Drži nas to cijeli život, valjda zato što za bolje i ne znamo  - kazuje simpatična starica iz Debeljaka.
Kupci na tržnicama uvjereni su da kupuju povrće isključivo od uzgajivača, ali ima i preprodavača koji jeftino kupe zelenjavu pred zatvaranje trgovinskih centara, a ujutro je preprodaju kao svoju.

Treba znati razlikovati poljoprivrednike od običnih švercera. Pitamo tetu Marčiku što misli o takvima.
- Kod mene je sve uzgojeno i ništa nije tuđe. Ali one koji preprodaju ne osuđujem. Bolje da i  preprodajom zarade za ručak nego da doma leže i gledaju serije na televiziji - pomirljivo će teta Marčika, ali dodaje da se odmah vidi što je umjetno, a što domaće.

Ljeti, kaže ustaje oko četiri, četiri i pol ujutro, a zimi bome spava do devet. Osim petkom kad odlazi prodavati verduru.
-  Kad sam bila mlađa, još sam više radila. Tada samo se bavili lubenicama i vozili ih u Zagreb, Rijeku, Pulu, Sloveniju.

Ponijeli bismo prostirke od spužve i dekice sa sobom i spavali iza "četruna". Sjećam se, onako u pidžami prodavali smo robu radnicima iz druge smjene na putu kući. Spavali smo odjeveni, Trešnjevka (tržnica u Zagrebu op.a) je bila dobro osvijetljena, a oni bi nas drmnuli i probudili, mi bismo ustali i prodavali u 23 sata noću. Nije nam bilo teško, a do ujutro bismo već imali prvu šaku novaca - prisjeća se teta Marčika davnih dana nekadašnje Jugoslavije.

 

Tri generacije u kvarglama i mliječnim proizvodima

Milkica Galović (64) iz bjelovarskog prigradskog naselja Trojstveni Markovac, već 40 godina redovito dolazi na bjelovarsku tržnicu iznoseći na tezgu mliječne proizvode.

Ona je treća generacija u obitelji koja se time bavi, ali je izgleda zadnja jer se nakon njezine majke, bake i nje obiteljski niz prekida, jer mladi to ne žele raditi.

Milkica svake subote, a ponekad i četvrtkom, dolazi na tržnicu noseći po 50 komada kvargla i, kako kaže, sve ih proda. Kaže da je još baka radila kvargl po istoj recepturi. Gotovo stotinu godina iz te obitelji kvargl stiže na tržnicu. 
- Naslijedila sam majku u proizvodnji kvargla, jer sam prije toga njoj pomagala dok nisam savladala sve tajne. Sama sam ih počela raditi kad sam imala 23 godine i od tada dolazim i na tržnicu. Na nesreću nakon mene nitko neće u mojoj obitelji nastaviti s time, tako da će se tradicija koju sam naslijedila ugasiti - rekla nam je tužno Milkica. Svi na mliječnom dijelu tržnice rekli su nam da je njezin proizvod bez premca. 

Kvargl se radi od svježeg sira i ima oblik stošca, a težak je oko 120 grama. Gospođa Galović nam je ispričala recepturu staru najmanje 100 godina. 
- Svježem siru dodaju se sol, ljuta i slatka paprika. Neki vole staviti i bijeli luk, ali to nije onaj proizvod koji su radili moja baka i mama. Svježe mlijeko se ‘sastane’ u kiselo mlijeko, koje zagrijem i potom iscijedim višak tekućine. Tako dobivenoj smjesi dodajem sol, ljutu i slatku papriku. Sve se radi ručno i svaka ‘prga’, kako neki to u Bjelovaru zovu, oblikuje se u stožac - ispričala je Milkica Galović.

Dodala je kako već godinama po osjećaju zna koliko treba dodati soli i paprike pa joj ne treba ni vaga. Kvargl može biti s manje ili više ljute paprike, po okusu kupca. Kaže da su u obitelji uvijek uzgajali vlastite krave kako bi mogli biti sigurni da će i mlijeko i sir biti najviše kvalitete. 
 

 

Maria s pulske tržnice hladnoću više ni ne osjeća

Ima i Pula svoju legendu s tržnice. To je Maria Kleva iz Barbana svakoga dana, bez obzira na vremenske prilike, prodaje svoje domaće povrće na pulskoj tržnici. Kaže nam da je nedavno napunila osamdeseti rođendan i da joj godine ništa ne znače. Na njoj te "zlatne" godine i ne vide, a za to je zaslužan svakodnevni rad na svježem zraku i konzumiranje domaćih proizvoda.

Rad i samo rad, njezin je moto. Rad ju čini sretnom, zadovoljnijom i kako kaže zdravijom, iako stoji svakoga dana osam sati nudeći kupcima svoje povrće. Ne treba zaboraviti pritom niti osmijeh za svakog kupca koji nesebično daje.

 - Prošla sam ja puno toga.Radila na ovom istom mjestu i u doba Jugoslavije. Ma tada je bilo puno bolje. Ljudi su kupovali puno više. Danas ti dođu da im izaberem 2-3 mrkvice koje im ljepše izgledaju i općenito su počeli ljudi kupovati manje domaćih proizvoda. Nekada se bolje živjelo iako je poljoprivreda težak posao - priča Maria.

Kaže da je kupovina pala zbog otvaranja velikog broja trgovačkih centara, pa ljudi kupuju sve na jednom mjestu.

- Dok nije bilo tih velikih trgovina dobro se prodavalo'. Imam svoju salatu, blitvu,luk,češnjak, mrkvu,krumpir... ma svašta, ali teško se sve proda. U pedeset godina rada nikada se nisam pitala zašto moram raditi po kiši, hladnoći, buri, vrućini...sve je to normalno. Hladnoću više i ne osjetim. Dobro se obučem i već u 6 sati ujutro stojim na tržnici - rekla je.

Kaže kada je snijeg prije par godina zabijelio Pulu, nikoga na tržnici  od prodavača nije bilo,a ona je noć prije na njivi ubrala puno toga i nije bilo šanse da sve to propadne.

- Rekla sam sebi moraš ići. Pa nije snijeg neko svjetsko čudo. Nije hladnoća ta koja će me ubiti, to te čeliči - priča nam nasmijana žena.

Dodaje da joj je zdravlje sačuvalo upravo to što radi u svim vremenskim uvjetima pa se organizam navikne. - Osim lijekova za šećer ne koristim ništa više. Ali šećerna bolest je gospodska bolest i ako s njom lijepo ophodite,neće vam štetiti. Muž mi je preminuo prije tri godine i sin mi re rekao da sada bacim motiku. Do prije tri godine sam u polju radila, a onda ujutro prodavala sve na tržnici. Sin sada radi s motikom, a ja prodajem. Cijeli život sam u poljoprivredi i za drugo ne znam. Ujutro se dižem oko 5 sati, dođem na štand i sve prvo lijepo posložim.Imam svoje kupce koji mi dolaze. Ljudi pred ove blagdane slabo kupuju.Ako im ponudim sve za francusku salatu, kažu da će radije kupiti gotovu u trgovačkom centru. Ali, ja ću vam raditi na ovoj tržnici do zadnjeg dana svog života. To volim i to me čini sretnom - kazala je na kraju Maria.

 

Najčitaniji članci