Oni imaju najslađi posao na svijetu: Znate onaj okus dječje paste za zube? E, to je to...

Najslađi posao na svijetu imaju Štefica (41) i Željko (50) Blaženić koji su sa svojom obitelji tijekom godina izradili na stotine tisuća lizalica na radost djece diljem Europe, a možda i na žalost kojeg zubara, no tko bi im zamjerio kad se vide sve te boje, oblici, kišobrančići i slatki zavrtuljci na štapiću koji i starima bude daleke slike djetinjstva i zvonku radost dječje sreće.
Njihova životna strast su slatki proizvodi koje kreiraju i stvaraju u radionici iza obiteljske kuće u Vugrovcu Gornjem u Sesvetama kraj Zagreba.

-  Kao dijete s roditeljima sam obilazio sajmove kao što je onaj u Marija Bistrici ili u Osijeku te sam gledao stare licitare kako rade konditorske proizvode. Danas je takvih starih licitara sve manje, a ja sam iz tog sjećanja pokrenuo svoj slatki posao sa suprugom, a glavni nam je proizvod kišobran – govori nam Željko i objašnjava što je kišobran, kao da prokušani sladokusci ne znaju da je to ona najslađa lizalica koja ima oblik ručke za kišobran. Smije se dok prepričava priče iz svoje šećerne radionice iz koje izlaze slatkiši skoro u sve zemlje Europske unije. Njegove lizalice pod imenom Fantasia ližu i u Češku, Njemačkoj, Francuskoj, Austriji... Često ćete ih naći i u domaćim "pirat" trgovinama gdje gusarske bačve pune njegovim lizalicama, po mnogim trgovačkim centrima.

- Sve ih radimo po starim recepturama, ali smo proizvodnju malo modernizirali, ubrzali. Možemo raditi s bojama i okusima po želji kupaca, ali ja ne odustajem od svog omiljenog tutti fruti okusa. Znate, to je onaj okus dječje paste za zube – smije se Željko.

Dok to Željko priča, teško je bilo kojem sugovorniku ne probuditi sjećanje na tu pastu za zube koju je svatko kao dijete barem jednom malo pojelo, onako skrivećki, da nitko ne zna. I onda taj okus djetinjstva na lizalici...
- Pokušali smo i s okusom jagode sa šlagom, ubaciti noviji okus. I znate što? Zvali su nas kupci i pitali gdje je naš tutti fruti – smije se. Okus se radi posebno samo za njih, dolazi iz Celja, Slovenije, ali i kad umijese neki novi okus ima Željko svoje glavne kušače – djecu i suprugu.

- Od četvero naše djece, svako ima svoj ukus, svoje mišljenje, ali ja sam najuporniji i vraćam se svom tutti fruttiju – raspetljava Željko kako se kod njih bira okus. Pitamo, jesu li im ruke ljepljive kad iz njihove "kuhinje" izlazi toliko lizalica, a on kaže da ipak ne, moderna je to proizvodnja u kojoj se pazi na mikroklimu tako da se ništa ne lijepi, nema lizanja prstiju. Dodaje, jednom kad se uđe u tajne slatkih proizvoda, nije ih teško raditi.
A u njegovim poslasticama imaju samo dva glavna sastojka – to su šećer i glukozni sirup. Dodaje se i nešto vode. A boje se mjere u mikronima i nanose se samo na lizalicu, ona je iznutra izvorno bijela.
- I naše se boje prirodne, nema umjetnih boja. Crva je od cikle – otkriva tajne bojanja. I baš zato što koriste prirodne boje, imaju ih i manje od deset, nema tu puno nijansi kao što se može slagati s umjetnim bojama.
A pred u blagdansko vrijeme njihov posao zapravo već gotov.

Tko misli da se sve "puši" u radionici kao u pričama Djeda mraza čiji patuljci pred sam Božić rintaju i panično dovršavaju posao, to nije tako. Oni su svoje lizalice već zgotovili, samo ih pakiraju i šalju dalje u svijet.

Uigrana je Željkova ekipa, a ako zatreba ruka, tu su prijatelji i poznanici koji će uletjeti u posao i nalijepiti onu zadnju deklaraciju i poštansku marku kako bi kišobrančići, zvrkovi i slatka srca otputovali tamo daleko u Europu na veselje tisuće djece.

A nisu oni jedina obitelj koja proizvodi slasne lizalice, rade to i Goran i Tatjana Dražić iz Štefanja. Kod njih je slatka priča o njihovom Bombonu krenula s problemom. 
Probudio se jedno jutro Goran s bolnim grlom i zavapio je:
- Imamo li nekakve bombone, karamele...
Ali u kući nije bilo ničeg za cuclanje. U vlastitom jadu Goran je uguglao recept za bombone i spasio grlo, a onda je supruzi Tatjani oduševljeno pokazao kako postoje čitave obitelji koje ručno rade cuclave slastice. Sve šareno, simpatično, boje koje pršte, a posao za prste polizati. Rodila se ideja. Laborantica Tatjana (40) i menadžer kvalitete Goran (57) odlučili su otvoriti svoj vlastiti obrt za najslađe zanimanje. Specijalnost? Bomboni i lizalice. 
Nije sve išlo glatko u početku. Ideje i recepte skupljali smo internetu, gledali videa kako se to radi, a onda sam napravila svoju prvu bombonsku smjesu. I ajoj! Izlila sam je na stol za koji nisam znala da se mora premazati palminim ulje. Da, sve se zalijepilo... Nosila sam stol kući i namakala ga preko noći. Špahtlom sam skidala pet kilograma bombonske smjese – smije se Tatjana prvim greškama.

Danas njena obitelj radi ručno rađene bombone i lizalice, ali nikad ne rade zalihe, samo po narudžbi. Kaže, želimo da su naše slatke tajne uvijek svježe, da okus, miris i boja budu u svom najboljem izdanju. Svaki dan iz njihove radionice ručno rađenih slatkiša izađe i po desetak kilograma bombona ili po 500 lizalica. Svatko može naručiti vlastiti okus ili boju. Kupci sami kreiraju svoj slatkiš. 

- Mi dajemo samo ruke, a ljudi koji naručuju daju ideju, odabiru okus, boju, izgled... To je njihov rad – kaže s osmjehom Tanja. Tako netko poželi u bombonu svoje ime, pa Tatjana i Goran i slova ručno izvlače od bombonske smjese, pa ih zamataju dodatnom smjesom tako da slova ostanu u bombonu. Ali...

- U početku bih krivo postavila slovo pa kad bismo rezali bombone, umjesto slova Z imala bih slovo S... - smije se Tatjana. "Dječje bolesti" u proizvodnju odavno su iza njih, sad već imaju grif i u rukama je zanat. Posao su međusobno podijelili pa slova radi Tatjana, Goran je precizniji pa sve važe i mjeri. Kušaču su djeca, a jedan okus i kod njih je omiljen. 

- Znate onaj okus Čunga-Lunge ili Bazooke? Onaj Bubble Gum? E, to je to, okus djetinjstva – govori Tanja o okusu koji najviše vole i s kojim se, kaže, ne može pogriješiti. Ali napravit će oni i lizalice s okusom naranče, karamele, jabuke, ananasa, mentola... Što kome srce poželi!

I boje će izmijesiti ručno, pogodit baš onu nijansu koju netko voli. Pa tako nastaju lizalice i bomboni koje mnogi vole poklanjati gostima na svadbama, krstitkama, ali i gostima hotela, turistima...

Lizalicu je lakše od bombona napraviti, sve bude gotovo u jednom danu. 
Ovo je jako temperamentan posao, nikad ne znate do kraja kako će baš ispasti. Ali uvijek ispadne baš ko bombonček – smije se Tatjana. Svaka godina donese novu kreaciju, sad otkriva da rade prozirne lizalice s gliterom i kuglicama, prave blagdanske. 

A otkriva i jednu posebno zanimljivu suradnju – sa solanom Nin.

- Kada smo počeli razgovarati o mogućnosti suradnje, vrtio mi se okus fino slatkaste karamele, znate onaj Werthers Original  okus? E to mi se budilo u sjećanju. Kombinirali smo više aroma i našli smo baš onu pravu. U svoje sastojke umješavamo kvalitetan cvijet soli iz solane Nin koji je vrhunski proizvod, pa izrađujemo bombončeke i lizalice od karamele. Imaju ih u muzeju i dijele ih turistima – otkriva Tatjana. 

Koliko ste često kod zubara – ja sam ove godine iskoristila period s manjim poslom pa sam riješila sve u komadu, ali iskreno ja stvarno kad radimo bombone i lizalice minimalno probam tek toliko da znam da treba vidi, jednostavno ne jedem, ali na početku sam nabacila koju kilu svi okusi fini, pogotovo karamela. 

Za kraj smo pitali, moraju li često zubaru zbog toliko slatkiša u svom svijetu. 

- Obavila sam to u periodu kad je bilo manje posla, i sve je OK. Samo malo probam smjesu da vidim da je to-to. Ali, iskreno, u početku sam nabacila koju kilu jer je sve bilo baš tako finooo – razvlači Tatjana riječ fino, a nama u razgovoru rastu zazubice i želja da nešto liznemo.