Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Oni su uzeli i moj život. Želim svog oca! Pa makar i u lijesu...'

Kada su joj tatu 1991. odveli iz Daruvara, Ivana Rihter-Dostal imala je tri i pol godine. O njoj i bratu brinula je baka. Kako je bila nepismena, socijalna služba je Ivanu i njezina brata odvela u dom u Lipik

PRETPLATITE SE ZA JOŠ OVAKVOG SADRŽAJA:

Kad su ga odveli, uzeli su mi ne samo oca, nego i djetinjstvo, mladost te moj život. Ne želim teretiti nikoga, svatko će svoju zloću platiti pred božjim sudom, ali ja želim svojeg oca. Pa makar i u lijesu. Da ga mogu dostojanstveno pokopati, kako je i zaslužio.

POGLEDAJTE VIDEO:

"Želim naći oca pa makar i u lijesu da ga dostojno pokopam" | Nestali #54

Kad joj je otac nestao, Ivana je imala tri i pol godine. O njoj i bratu brinula je baka. Kako je bila nepismena, socijalna služba je Ivanu i njezina brata odvela u dom u Lipik

Jer on je bio moj tatica. Trudio se priuštiti nam što više može, kroz suze nam govori Ivana Rihter-Dostal (29) iz Šibovca kraj Daruvara. Kad je njezin otac Bohumil Dostal nestao 3. 9. 1991. godine, imala je svega tri i pol godine. Već istog dana poslijepodne saznali su da je uhvaćen u Omanovcu, između Badljevine i Pakraca, te odveden u zloglasni logor Bučje.

Foto: Željko Hladika/24sata/Privatni album

- Od ljudi, Hrvata logoraša koji su bili tamo, čula sam da su ga tukli, mučili i neprijateljski se odnosili prema njemu. Pričali su da je dobivao najviše batina. Umjesto hrane, davali su im lijekove, a za jednog ubijenog Srbina ubijali bi po sedam Hrvata. Mog tatu su, s još šestoricom logoraša, pozvali 21. 9. 1991. da se spremi za razmjenu. Razmjene nije bilo, nego su odvedeni na streljanje. I zato mislim da je taj dan, kad je moj tata bio pozvan na razmjenu, ubijen jedan Srbin - pripovijeda Ivana dok joj se suze slijevaju niz lice. Otac joj je do rata radio na željeznici, a Ivanu i njezina brata čuvala je baka Dragica koja je živjela s njima. Kako bi kroz dan što više bio s kćeri i sinom, Bohumil je najviše radio noćnu smjenu.

Foto: Željko Hladika/24sata

- Tata nas je jako volio. A ja sam bila njegova mezimica. Ne sjećam se našeg posljednjeg susreta, ali sjećam se nekih stvari koje i danas prepričavam svojoj djeci. Tata bi me nosio na ramenima, znala sam mu prekrivati oči, čupati ga za kosu, prkositi mu na dječji, slatki način. A samo radi toga da ne zaboravi da sam kraj njega i da mu stalno budem u fokusu - prisjeća se Ivana. S očevim nestankom kao da je počela kalvarija u njezinu životu. Ostala je s bratom i bakom koja se trudila popuniti prazninu stvorenu očevim nestankom. Kako je imala mirovinu od svega 1200 kuna, išla je dodatno raditi kako njezina unučad ne bi ni u čemu oskudijevala. No 1995. godine birokracija je nju i brata grubo odvojila od bake.     

- Mi smo imali sve uvjete ostati s bakom. No kad sam krenula u školu, počeli su problemi jer je moja baka bila nepismena. Pozvali su nas u socijalnu službu i socijalna radnica mi je rekla da imaju rješenje o preseljenju u Dom za nezbrinutu djecu u Lipiku. Pogledali smo u baku, a baka u nas. Rekla sam joj: ‘Bako, ali nemoj nas dati!’. Kroz suze je odgovorila: ‘Ali ja moram. Bit će vam tamo bolje’. Ona je tom rečenicom sama sebe tješila. Kad smo došli u dom, u tu tuđinu, puna dva tjedna plakali smo svaku večer. Nisu znali kako nas smiriti.

Plakala sam zbog oca, zbog bake, htjela sam ići kući. Oni koji su bili dulje u domu rekli su: ‘Morate tu biti, nema vam spasa. Morate prestati plakati, druge vam nema’ - prisjeća se tog teškog perioda Ivana. Potajice je, kaže, plakala u sobi i vremenom, uz taj plač, očvrsnula.

- U tih devet godina, koliko smo bili u domu, pet godina plakala sam svaki dan. Nakon toga jednom do dva puta mjesečno. Često sam sanjala tatu. U biti, sanjala sam šumu i sebe u jami, a tata je bio na nekom brijegu i zazivao moje ime. Vidjela sam ga kao u sjeni, ali njega nema. Znala sam se buditi u znoju. Hoću ga pronaći, a njega nema. Hoću ga zagrliti, a njega nema. I to mi je bilo traumatično - priznaje nam Ivana.

Njezina baka ustrajno je tragala za sinom. Obilazila je udruge, policiju, razgovarala s brojnim poznanicima nastojeći saznati istinu i mjesto gdje počiva njezin sin. Umrla je 2007. godine ne saznavši gdje su mu kosti.

- Moja baka je jako dugo tragala za svojim sinom i od nas skrivala svoje emocije. Bilo mi je strašno kad mi je umrla na rukama, a sina nije našla. Ta tri njezina uzdaha popraćena izgovaranjem mojeg imena nikad neću zaboraviti. Imala sam 19 godina, a moj brat nije još bio punoljetan. Tog 3. svibnja izgubila sam petero ljudi u jednoj ženi. Jer bila mi je najbolja prijateljica, baka, mama, tata i sestra. Njoj sam sve govorila. No ona je umrla s jednom velikom tajnom u sebi. Ne znam zašto nije htjela da to doznam. Jednom mi je rekla da ne kopam po prošlosti jer se boji moje reakcije na ono što bih mogla saznati. Nekako sumnjam da je najbliži susjed mojeg oca bio taj koji mu je presudio - priznaje nam Ivana.

Pitamo je što bi joj značilo da pronađe posmrtne ostatke svojeg oca, za kojeg, kaže, zna da nije živ. Maramicom briše oči crvene i otečene od plača pa tihim glasom kaže:

- Dolaze blagdani, a meni je teško. Ne mogu vam opisati kako se osjećam i za Božić i za Uskrs i na Sve svete. Dok drugi ljudi pale svijeće na grobovima najmilijih, ja ocu nemam gdje. Palim je kraj križa. Nadajući se da ću ga naći. Ali kako vrijeme prolazi, nada jednostavno umire, nade je sve manje i manje. Ja bih ga voljela naći. Da ga dostojno pokopam, da ima svoj grob, svoj krevet gdje će počivati. Meni je taj život noćna mora iz koje se ja ne mogu probuditi. Ja se ujutro ustajem s grčem u želucu i liježem s grčem u želucu i praznini u duši.

A mojega tate nema. Znam da ima ogorčenih ljudi, ali ne bih im htjela priuštiti to što sam ja imala. To ne bih htjela ni zlotvoru. Ja se cijeli život za nešto moram boriti. Nekoliko puta sam kao dijete znala pitati Boga što sam mu ja zgriješila? Zašto je odabrao mene - kroz isprekidane jecaje otvara nam dušu Ivana. Priznaje da su joj sin (12) i kći (8) velika utjeha u životu. No srce joj se steže kad se sjeti prvog dana škole svojeg djeteta.

- Moj otac nije proživio moj prvi razred, a nije proživio ni prvi razred moje djece. Željela bih da je on tu, s nama, da proživljavamo zajedno sve trenutke, pogotovo prve korake, prve zubiće. Dok druga djeca imaju po dva djeda, moja nemaju ni jednog. Jednog djeda uzela je bolest, a drugog, mojeg oca, uzeli su zlikovci. To nisu ljudi, to životinja ne bi radila životinji. Ja ne mogu zamisliti kako čovjek tako može nauditi čovjeku. Da je moj tata bio zločest, zlonamjeran, neprijateljski nastrojen, još bih nešto i rekla. Ali moj tata nije mrzio nikoga i oni su mi ga uzeli. Ja se samo pitam zašto - sklapa nemoćno ruke Ivana.

Moli svakoga tko zna gdje su kosti njezina oca da to i kažu, da joj pokažu put da ga napokon pronađe.

- Da nam bude lakše. Ja nekako u sebi vjerujem da su tata i baka moji anđeli gore na nebu. I govorim svojoj djeci: ‘Imate dva anđela. Oni vas čuvaju’. I vjerujem da su stalno i uz mene - zaključila je Ivana.     

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Message