'Otac mi je umro na rukama, jauci su me vodili do ranjenih'

Svijet nam se srušio, umjesto da njegujemo bolesnike u bolnici, odjednom smo morali razmišljati kuda s njima i kako ih spasiti od granata koje su neprestano padale. Rat nam je bio nametnut, ja ga nisam htjela, prisjeća se Ljerka Pavković (56) iz Pakraca.
Danas je glavna medicinska sestra i pomoćnica ravnatelja u Specijalnom rehabilitacijskom centru u Lipiku, a o ratnoj 1991. godini govori glasom prepunim emocija.

Bolna je njezina ratna priča, kao i sjećanje na oca, prvog ranjenog na pakračko-lipičkom području. Od krhotina neprijateljske granate preminuo joj je na rukama. Do njega je, kao i ostalih ranjenika, dolazila nepogrešivo osluškujući njihove jauke u tamnim noćima.

- Nažalost, mnogi su ostajali ranjeni na bojištu. Vozilima i glavnim cestama nije se moglo te smo do njih dolazili pješačeći šumskim putovima i stazama, kroz raslinje, udoline i šumske prosjeke. Jedino nam je tamna noć bila saveznik. Samo sam željela stići tamo gdje me trebaju, o sebi i svojem životu nisam ni razmišljala. Sa sobom smo nosili ono što imamo, džepovi su mi bili puni zavoja, ziherica i kojekakvih sitnica koje bi mogle pomoći. Priznajem, uvijek sam imala strah da ne učinim neku pogrešku zbog koje bi mi netko umro. U tim danima mi medicinske sestre bile smo sve ranjenima, pa i zdravima, liječnici, njegovateljice, prijateljice, hraniteljice, psihološka potpora, pred njima strah nismo pokazivale, a strašno smo se bojale – kaže Ljerka dok priča o tim ratnim danima.

Uopće nije htjela biti ratnik, o vojnoj strategiji ništa nije znala, kao i većina to je zlo dočekala nepripremljena. U to nesretno vrijeme bila je sretna majka dvije djevojčice, s trećom u trbuhu, i kad bi joj bilo najteže, kad bi bila najtužnija, kad bi je uhvatila panika i neopisiv strah - pomislila bi na svoju djecu.

– Smjestila sam ih u Kutini kod prijatelja na sigurno, zamišljala bih kako ih ljubim i istodobno bih osjetila njihov miris. To mi je davalo snage da idem dalje, da pobijedim strah – rekla je Ljerka.

Danas, s vremenskim odmakom, odlučno odgovara da bi opet učinila isto, jer borba za čovjeka i svaki život za nju nema alternativu. Ljerka Pavković je jedna od osnivačica i predsjednica Udruge medicinskih sestara i tehničara iz Domovinskog rata, koja djeluje u okviru Hrvatske udruge medicinskih sestara (HUMS).