Ovdje živi 11 vrijednih ljudi. Bez asfalta i javne rasvjete u selu

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Sigurno nećete rakiju? Mislim da bih ja počela piti kad bi nam uveli rasvjetu. Ozbiljno.

Ivana se smijulji i gumenim papučama razmiče kamenčiće u dvorištu. Jedanaestero ih živi pod istim krovom. Ona i njena rođakinja Jasmina zaljubile su se u dvojicu braće i doselile ovdje u Brestik. Njih dvije, muževi, svekar, svekrva, još petero djece i eto ih jedanaestero. Mogu zaigrati na Svjetskom.

- Ma nama je odlično! Muški rade, mi gazdujemo. Moj suprug se bavi drvima, firmi je sjedište u Brestu, nema gdje ga nema. A njezin je u Malom Gradcu. Kažem vam, ovdje je lijepo, priroda. Nema buke, nema auta. Djeca su slobodna, ne moraju paziti da će ih nešto lupiti. A mi... Ujutro prvo naložimo vatru, skuhamo kavu, spremimo djecu i krećemo.

Trči vamo, trči tamo. Ona kod ovaca, ja kod svinja, svekrva kod krava. Pa cijepaj drva, nosi u kuću... To sve mi žene radimo dok su oni na poslu. Dok dođu, već se smrači. Dobro, oni ljeti kose, baliraju... Takav je život na selu. Mi smo inače bile gradska djeca. Sisak, Sunja. Ona se upoznala s jednim bratom na zabavi, vjenčali se i eto. Ja se onda počela dopisivati s njegovim bratom i tako smo svi završili. Združili stanje i imanje, što se kaže. Bude tu i prepirki, neću reći da ne bude, ali to nije ništa što ne možemo riješiti. Mir i privatnost? Iskreno, evo jučer su Ivana, muž i mala otišli u Petrinju, sin mi je otišao u Vukovar sa školom, drugi mali isto u školu, svekrva išla prileći i ja ostala sama u kući. Da znate kako mi je to teško... To je nemoguće. Navikla sam na viku, galamu, dječji glas... Teško mi je u tišini. Nemaš s kim razgovarati, ne znaš što bi od dosade. A kad mi dođe pustiti misli, samo odem do ovaca vidjeti kako su.

Dvije žene živahno prepričavaju svakodnevicu. U pozadini dvije kuće. Jedna izblijedjela, drvena i oljuštena, uz nju se vere božikovina. Drugoj su zidovi tek u povojima. Gradi se.

- Ovdje je bila stara kuća, ali smo počeli nadograđivati. Imaju tri sobe gore. Svekar i svekrva u jednoj, ja sa svojom obitelji u drugoj, a ona sa svojom u trećoj. Nije to neki veliki prostor, zato i gradimo. Nove sobe, za djecu. Fali materijala, uvijek nešto fali. Cigle, željeza, cementa... U potresu smo dobro prošli, kako su drugi ljudi... Iznutra se vidi da je sve popucalo, vide se crte, ali dobro je. Ma drvena kuća, ne može ona nikuda...

Ivanina majka i Jasminin otac su brat i sestra. Jasmina je Srpkinja, Ivana je po ocu Hrvatica. Otac joj je poginuo u Oluji, pred sam kraj rata, kao branitelj. Nemaju problema razgovarati o tome. Kako se ono kaže, gdje čeljad nije bijesna... Problem je u sadašnjosti.

- Dobro je ovdje, znate? Najteže je zapravo preko zime. Zbog snijega. I puta. Ralice nam skoro pa nikako ne dolaze. Sami čistimo. Prošle godine su došle jednom ili dvaput. I to dođu kad mi već sami sve obavimo. Samo stružu put. Ako napada snijega, čistimo i po dva kilometra. Stavili smo nastavak od ralice na traktor pa ide nekako. Moramo. Preko zime autobus ne dolazi po djecu pa ih mi sami vozimo u školu. Ma ne bismo ih ni pustili, gdje će bus uz toliko brdo. Užasno je, kliže, baca okolo... Vidjeli ste i sami. Kažu nam da asfalt tuda ne može proći. Ne znam zašto. Vidjeli ste sve. Rupa na rupu. Trgamo auto. Netko iz sela je postavio betonske ploče na onoj uzbrdici. Da ih nema, klizili bismo nazad. Ali iz njih vire šipke, željezo. Ja sam jednom tu probila gumu. I ostala tako. Kad su nam dovozili ciglu, izašla sam pred kamion, a vozač se dere na mene kakav je ovo put, da mu dere kamion. Pa nisam ja kriva zbog toga, što me napada?

Govore uglas, teško ih je pohvatati. Psi laju. Djeca izlaze iz kuće, znatiželjno se ogledavaju, majke ih vraćaju unutra, na toplo. Ostali članovi su raštrkani na poslovima, u Petrinji, kod roditelja... nemoguće ih je okupiti za fotografiranje.

- A onda i ta rasvjeta. Nema je u cijelom selu. Selo je u mraku. Čak smo i peticiju potpisivali. Ma kakvi. Djeca nam dolaze iz škole u osam navečer, po mrklome mraku! I onda idu ovim putem. Jučer su sreli divlju svinju! Vjerujete li mi? Divlju svinju! I to kakvu, bio je komad svinje... Strah ih je, naravno, ali idemo uvijek po njih, nema šanse da ih pustimo same. Ta rasvjeta... Već dvije godine tražimo da nam je uvedu...

Kažem vam, rakiju bih počela piti da je uvedu. Rakiju.

Brestik, 25. studenog, 2022.