Ovo je Dika iz Majskih Poljana, djevojčica koja je preživjela

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Sjedi, sine. Zovem se Draga Krznarević, ali Dika mi je ostalo jer kad sam se rodila, baba me htjela ugušiti u škafu vode. Zašto? Jedan brat imao osamnaest, drugi trinaest, a sestra jedanaest godina. I još k tome sam bila cura. Što će četvrto dijete? I to još poslije rata. Ćaća bio došao iz logora, u Njemačkoj je radio u tvornici žive sode. Bez maske. Jedno plućno krilo mu propalo. Svi su bili gladni da njega nahrane... I onda u svemu tome, tamo četrdeset sedme, mati ostane trudna i rodi mene. Ali onda je djed došao od krava i viče ne! Viče na babu. Ne, majku ti božju! To je moja dika! Ne radi to od djeteta! I tako sam ostala Dika. Ovdje u selu nitko nije ni znao da mi je ime Draga.

Mršava žena s prevelikim naočalama pripovijeda ovo kao bezbrižnu crticu iz djetinjstva. Sjedi na krevetu, umotana u prsluk. Oko nje limeni kontejnerski zidovi. Blizu, preblizu, naginje joj se kuća. Izgleda kao da su je gađali topovima.

- Da sam za vrijeme potresa bila tu, bila bih mrtva. Ne bismo sad razgovarali. Našla sam peć na krevetu u dnevnom boravku, gdje sam spavala. Otišla sam tada u Suboticu, unuku u svatove. I vratila se na ovo. Prije mjesec i pol su mi javili da će doći rušiti. Nitko nije došao. Znam da je preblizu kontejneru. Ako opet zadrma, past će na mene, poginut ću. A i kako živim ovdje, bolje da poginem. Vidi kako se kupam. Dođi. Vidi. Ugrijem ovdje vode i prolijem u kantu. Pa onda prolijem po sebi da operem kosu. Ne mogu se kupati nego namočim ovu rukavicu, vidiš, smočim tijelo i metnem malo deterdženta. Tako. Zahod? Vani.

Dika sjedi s rukama u krilu. Prsti su joj isprepleteni. Govori smireno, polako. Svakih nekoliko minuta krov kontejnera zazveči. Odzvanja cijela limena kutija. To padaju jabuke. Dika se više ne trza, navikla je. Navikla je na ovakav život.

- Operirana sam sedam puta. Odsjekli su mi obe dojke. Rak grlića maternice. Bruh. Žuč. Ne znam sve ni nabrojiti. A nikad nisam imala sreće... Iz gimnazije sam se udala. Kad me nije tukao muž, tukla me svekrva. Rastala sam se tek kad sam skroz oboljela. Svjetlo nisam smjela gasiti po noći od strahova. Da nije bilo doktora Šoškića iz Petrinje, ne bih se nikada izvukla. Sredila sam živce. Bilo mi je dobro... I onda sam se opet udala. Spojili su me s njim. Rekli su da ima jedan dobar dečko, jako dobar i fin. Ja im velim, kakav dečko, meni dečkiju više ne treba. Ali eto. Sad nosim njegovo prezime...

Rastao se od mene, a da nisam ni znala. Izbjegla sam u Suboticu devedeset pete. Rat bio, budale su ubijale... On je otišao u Sisak, radio je tada u rafineriji. Slala sam mu garderobu, dokumente, sve što mu je trebalo. Imala sam tada u Srbiji stotine budalaša koji su mi se udvarali, ali nije mi padalo na pamet... Ja imam svog muža, vratit ću mu se u Hrvatsku. Svom mužu, u svoju kuću. Kad sam se vratila, bilo je to dvije hiljadite, on meni veli ovako, pa zar ti nisi dobila rješenje? Kakvo rješenje? Pa o rastavi braka. Ja pitam kakvo rješenje, kad smo se mi to rastali? Dok sam bila u izbjeglištvu. On se rastao od mene. Rekao je da me zastupala socijalna skrb. Ja se s njim vjenčala, a socijalna skrb nas razvjenčala. I otišao je. Nije više došao ni da donese deset deka kave...

Jabuke muklo udaraju u krov kontejnera. Ledena kiša propada u uništenu kuću. Dikini prsti su isprepleteni.

- Vele da će sve biti u redu. To mi govore dvije godine. Ništa nije u redu.

Majske Poljane, 22. studenog, 2022.