News

Komentari 69

Ovo je gospođa Kata. Uređuje ovaj mali vrt usred grada u spomen na svoju preminulu kćer

Ovo je gospođa Kata. Uređuje ovaj mali vrt usred grada u spomen na svoju preminulu kćer

Ovo je mala priča o velikom vrtu kojeg već godinama njeguje gospođa Kata Ćaćić na zagrebačkoj Volovčici. Zašto to radi? Za svoju kćer

Na Volovčici, tamo na istoku Zagreba, među betonskim zgradama, Dinamovim muralima i prostranim šetnicama, skriva se jedan mali vrt. Ali zbilja je malen, minijaturan. 

Onako sitan i neprimjetan, okružen bijelom ogradicom i načičkan klonulim cvijećem, uspješno se kamuflirao u asfaltni brutalizam Peščenice. Nećete ga primijetiti. Ali trebali biste. 

Mali vrt postoji već godinama, zahvaljujući brižnim rukama Kate Ćaćić. Gospođa ga obrađuje, plijevi, sadi, zalijeva, obrezuje i održava. Ona i živi tu, njen prozor je onaj gore, odmah iznad bijele ogradice. A zašto, netko će se zapitati, Kata brine o nekakvom malom, neprimjetnom vrtu usred Volovčice?

U spomen na svoju preminulu kćer.

- Marica je znala da joj se primiče kraj. Imala je zloćudni tumor u glavi, iza očne šupljine, i znala je da će umrijeti. Podigla je ovu ogradicu prije više od četiri godine. Nju su ovdašnje žene voljele, one koje bi sjedile tu na ovoj klupi. Podarila im je ovo, da im bude ljepše - priča Kata i trlja dlan o dlan. Hladno je na Volovčici. Donijela nam je čaja, nalijeva ga u plastične čaše. Para se trenutno kondenzira na ledenom zraku.

- Tu vam je prije bilo žbunje gdje su se po noći zavlačili ježevi i psi. A onda se ona uhvatila sređivanja. Izrađivala je ove umjetne cvjetove, napravila je i onog labuda i miša. Rekla je, mama, ovo ti radim da ti bude za uspomenu. Borila se godinama. Kad više nije mogla, pitala bi me da joj slikam vrt i ogradicu. Ja bih je popravljala, sadila novo cvijeće, ljiljane, božure i jaglace. Posadila sam i one voćke - kazuje gospođa Kata i rukom nehajno pokazuje na mlada, gola stabla višnje.

- Marica je umrla prije dvije godine, u 2019. Imala je 45 godina. Veselila se smrti, rekla mi je, mama, neka ovome više dođe kraj. Ona je, siroče, mene pripremala, znate? Govorila je da ću je ja oprati i obući. Kad je umrla, triput sam zvala hitnu. Kad sam nazvala četvrti put, već su bili pred vratima. Rekla sam im da mi dijete izdiše. Kad su došli, bilo je gotovo. Dali su mi injekcije da me smire, pitali me jesam li bolje. Kako ću biti bolje kad mi dijete tu leži? Već je ona odabrala odjeću, natjerala me da se zakunem da ću je obući - priča Kata okružena zgradurinama. Plače. Iza nje je onaj mali vrt.

Marica je drugo dijete koje je izgubila. Druga kći, Ankica, bila je ranjena u raketiranju Zagreba devedesetih. Imala je, kaže Kata, dvadeset gelera u sebi. Pogodili su je dok je radila. Nosila se s njima godinama i pokleknula u 2012., nakon moždanog udara. 

- Znate li koliko je teško sahraniti jedno, a kamoli dvoje djece? - pita nas Kata retorički dok steže šalicu čaja. Pokazuje slike svojih kćeri. Smirena je, kaže da je jutros popila tabletu, da se malo ohrabri. Dok žena priča, onaj vrt kao da raste iza nje. Širi se, grana i cvjeta.

- Kad ga vidim s prozora, sjetim je se. Neću je nikad zaboraviti, ali kad ga vidim, kao da nju vidim, shvaćate? - kazuje Kata i gleda negdje iza nas. Shvaćamo.

Na odlasku se osvrćemo. Kata je obrisala suze i, okružena onim betonskim zgradama, sprema šalice i termosicu u torbu. Zgrade na Volovčici izgledaju sitno, jedva primjetno, u usporedbi s njenim, najvećim i najljepšim vrtom u Zagrebu.

Najčitaniji članci